Nema ništa indikativnije od činjenice da prijenosnik vijesti postane vijest. To znači da su vijesti ujednačene, a ponašnje medija – predvidivo. Ili loše ili dobro. U ovom slučaju, vijest je – nešto dobro, što nije kompliment HRT-u. U zadnje vrijeme, vijest o HRT-u je postao dobar Dnevnik, obično vezan za urednicu i voditeljicu Mirjanu Posavac ili Branimira Farkaša, koji koliko je god to moguće drže pod kontrolom okvire pristojnoga informiranja, iako ne mogu, usprkos trudu i namjerama, uvijek spriječiti pristranu selekciju vijesti ako su izvori po definiciji jednoznačni i pristrani kao u slučaju događaja u Americi, ili prije toga s izbjeglicama, ili s ratom u Siriji i Iraku. Uz to otmu se i nekorektnosti u prilozima novinara, iz kojih izbija neravnoteža i manipulativna pristranost.
Dugo vremena novinar HRT-a nije otvorio važno pitanje i reagirao refleksom vrsnoga komentatora kao jutros Karolina Vidović Krišto u emisiji „Dobro jutro“ u svome, sada već prepoznatljivom „Skeneru“. Izvrsnim refleksom i uočavanjem bitnih elemenata u događajima iz svijeta, koje komentira i o kojima informira hrvatsku jutarnju javnost, Karolina je britansku proceduru oko Brexita usporedila s događajima u Hrvatskoj, a poentirala je naglaskom na nužnost rasprave i otvaranja pitanja o samoj biti demokracije kao instrumenta upravljanja državama i društvima.
Naime, Vrhovni sud Velike Britanije donio je odluku da se usprkos neupitnoj volji Britanaca o istupanju iz Europske unije, o tome mora izjasniti i Britanski parlament, kao arbitar nadležan za strateško upravljanje britanskom državom i nacijama u okviru Kraljevstva. Nisam primjetio da je to nekoga u Hrvatskoj, izuzev sjajne Karoline, potaklo otvoriti raspravu na tu temu, pogotovo u kontekstu nevjerojatne kampanje, koja se u cijelome svijetu vodi protiv legitimnoga izbora američkoga naroda – Donalda Trumpa. Hrvatska, moglo bi se reći, prilično prednjači u tome, svakodnevno sudjeluje u svim najvažnijim medijima u kampanji protiv američkog predsjednika, pa ispada kao da se radi o egzistencijalnom pitanju opstanka valjanosti odlučivanja u Hrvatskoj ili bar stečenih društvenih vrednota u hrvatskom narodu. Prema reakcijama najutjecajnijih medija u Hrvatskoj ispada da je Trump golema opasnost za Republiku Hrvatsku. Ništa manje nije Brexit predstavljen kao velika opasnost za hrvatski narod i njegove interese, jer današnja hrvatska država, usprkos imenu, često nije nužan ekvivalent nacionalnih stavova i volje hrvatskoga naroda.
Kome su opasnost Trump ili Brexit bitno je pitanje.
Ako u taj kontekst dovedemo višestruko iskazani stav Andreja Plenkovića, koji se u različitim povodima o referendumima konzistentno izjašnjavao vrlo negativno, a naglašavam nizozemski referendum o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, te pogotovo Brexit, više je nego vidljivo da je rasprava o tome pitanju – silno nužna u Hrvatskoj.
Kome ne odgovara takva rasprava?
Jasno je kao dan.
Samoproglašenim arbitrima, političkim i društvenim elitama, monopolistima svih vrsta, a rasprava se isključuje upravo instrumentima koji bi ju trebali potaći. Medijima.
U čemu je dakle problem s odlukom britanskog Vrhovnog suda, te u konačnici s kampanjom protiv Trumpa, i na kraju s Plenkovićevim porukama o mainstreamu, te izjavama da je Brexit bio velika pogreška tadašnjega premijera Camerona?
Jesu li u sukobu mainstream i referendum, i može li nešto biti mainstream, a ne imati mjerljivu potvrdu u stvarnosti i u izvorištu suvereniteta, dakle – narodu? Odgovor na to pitanje može dati samo jedan jedini instrument provjere ili mjerenja – referendum.
Ne može ništa u komunikaciju ili odnošenju među ljudima biti valjano, dobro, prihvatljivo većini, ako nije mjerljivo, time dokazivo. Drugim riječima, odgovoran nacionalni državnik, a drugačijega po definiciji ne bi smjelo biti u nacionalnim demokratskim državama, mora s vremena na vrijeme potražiti odgovore na određena, presudna pitanja od svoga naroda, ali mora jednako tako s vremena na vrijeme uraditi provjeru društvenoga i političkoga – mainstreama. Kako će inače dobiti odgovor na pitanje, nije li možda politički ili društveni mainstream stvoren na manipulativnom principu, nisu li ga stvorili mediji, koje je netko prethodno pripremio čitavim nizom postupaka za proizvodnju virtualne stvarnosti, lažne strukture ili nevaljalih vrednota, koje postaju same sebi svrha i u zatvorenome ciklusu proizvode mainstream stvarajući neprobojan zid svakoj različitosti, propitkivanju ili mjerljivosti tako promoviranih ili nametnutih vrijednosti?
Trump je upravo kao dokaz nevaljalosti američkoga mainstreama opasan za sve takve mainstreame u svijetu. Takav je i u Hrvatskoj, zbog toga „psi zavijaju“, a ne zbog mjeseca na nebu.
Plenković izričito promovira politiku mainstreama, što istodobno nudi mogućnost tumačenja da je njegova vizija Hrvatska mjerljivo prihvatljiva većini hrvatskoga naroda, za što ima uporište u rezultatima izbora na legalnoj, ali nema ni blizu na legitimnoj razini, jer njegova legitimnost počiva na dvadesetak posto ukupne suverene volje hrvatskoga naroda. Smije li zagovornik takvoga mainstreama, dakle onoga stvarnoga, mjerljivoga, dokazivoga po svome sadržaju i vrednotama, u bilo kojemu slučaju biti protiv ili imati primjedbe na referendum, pa čak i u slučaju kad je njegovo pokretanje kao u slučaju Camerona bilo potaknuto moguće pogrešnim i sebičnim razlozima?
Isključiva je činjenica da referendum kao jedini instrument za mjerenja narodne volje nikada i ni u kojemu slučaju, a pogotovo njegovi rezultati, ne mogu biti – podložni prigovorima.
Jer, ako referendum može ili smije biti sporan, odnosno mjerenje nacionalne suverene volje, onda se na taj način otvara pitanje i legitimnosti demokratskih izbora, te uvodi kaos u funkcioniranje demokratskih država. Zašto bi referendum kao instrument bio dvojben, a izborni rezultati neupitno polazište?
Negdje mora biti granica prihvatljiva za sve sudionike društvenih odnosa.
Upravo na to je jutros upozorila Karolina, a tome svjedočimo godinama u Hrvatskoj u vidljivo ogorčenoj i potpuno neravnopravnvoj borbi, s jedne strane izvornih nacionalnih inicijativa, kao što su inicijative udruge UiO, zatim inicijativa vukovarskog Stožera, te sindikata oko autocesta, pri čemu se kao u slučaju referenduma o braku, ili o izbornom zakonodavstavu, ili s inicijativom Stožera, kompletan mainstream, onaj javni, vidljivi i onaj koji odlučuje o državnim i društvenim poslovima, otvoreno svrstao protiv referenduma, njegovih nositelja i rezultata, koristeći čak i izrazito nasilje, što duhovno, što fizičko prema neistomišljenicima.
Kakav je to mainstream?
Oslanja li se Plenković na taj manistream, ili namjerava nasuprot takvome, uspostaviti neki drugi, mjerljiviji ili dokazivo usuglašen s voljom većine hrvatskoga naroda? Kako će nešto biti pretežito, ako brojke to ne potvrde, a pretežitost bi se u uravnoteženom društvu morala odnositi na brojke koje označavaju volju hrvatskih državljana pojedinačno?
To je bit pitanja i na to Plenković mora praktičnim politikama odgovoriti, ne bježeći od toga da inicijative za koje ne može dobiti suglasnost postojeće upravljačke strukture, provjeri na referendumu.
To je odgovorno državništvo.
To bi morala po izvorišnim definicijama svih demokracija biti volja naroda. U Hrvatskoj se suočavamo s izrazito nasilnim nastojanjima da se organizacije s nikada i nigdje izmjerenom nacionalnom legitimnosti, nikakvom referendumskom podlogom, postavljaju kao militantni nositelji i promotori antireferendumskih ideja i inicijativa, vrlo agresivno osporavaju u svakoj prigodi rezultate Brexita i izbornu volju američkoga naroda, a tijekom prošle godine vrlo su agresivno nasrtale na rezulate prethodnih izbora i uspostavu Oreškovićeve vlade. Uz to, upravo takva nastojanja imaju mjerljivo pretežitu poziciju u medijima, pogotovo na HRT, koji bi morao po definiciji biti nositelj ne samo informiranja, nego i stalnoga afirmiranja standarda mjerljivosti i legitimnosti u društvu.
Ne može se nekome uvažavati status koji isključuje mogućnost njegova egzaktnog vrednovanja, a istodobno mu prepuštati pravo na nestandardizirano, odnosno proizvoljno i društveno isključivo ocjenjivanje svega.
To je prema opećeprihvaćenoj najboljoj svjetskoj teoretičarki totalitarizma Hanni Arendt, njemačkoj filozofkinji – tipično totalitarno stajalište.
U Hrvatskoj militantne skupine, sve u okviru izmišljene antifašističke platforme nasilno legaliziraju „neposrednu demokraciju“ famoznoga „Plenuma“, iako ni po čemu nema legitimitet neposredne demokracije, niti je neposredna demokracija način primjerenoga i efikasnoga odlučivanja u specifičnim sektorima društva, koji počivaju na – mjerodavnosti i kompetencijama, kao što su obrazovanje, znanost, zdravstvo, inženjerstvo i sl.
To se po navici u Hrvatskoj naziva dvostruki kriterij, iako se radi o teškoj devijaciji i otvorenome pokušaju rušenja provjerenih postojećih društvenih mehanizama i sustava odlučivanja na kojima počivaju suvremena društva. U tako definiranim javnim odnosima, u takvome nažalost mainstreamu, moguće je da jedan Maras danima drži predavanje o znanstvenoj etici, zanemarujući da je etičko polazište promoviranja uspjeha i dokazive pozvanosti, mjerljivih dobrih rezultata i upravljačke kredibilnosti, smrtonosna suprotnost upravo svemu što njega obilježava kao društvenu pojavu.
U ovome slučaju Maras nije incident, nego mainstream pojava u današnjoj Hrvatskoj.
A to je golema opasnost za razvoj hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda.
Pri tome se cjelokupnom društvu upravo preko osvojenih medijskih pozicija stalno, kampanjski i manipulativno ponavljaju interesna stajališta uskoga kruga potpuno nelegitimnih grupacija, koje zbog takvoga ponavljanja i pretežitosti – postaju društveni mainstream.
Odluka Vrhovnog suda u Britaniji je vrlo opasna. Usprkos tome što je Britanski parlament potvrdio velikom većinom glasova odluku Britanaca na referendumu, sama mogućnost da je u sustavu upravljanja državom, time i neposrednim interesima britanskih naroda, posredna volja nadležna neposrednoj, parlament narodu, zove i ukazuje na devijaciju legalizacije oduzimanja suvereniteta narodu i stvaranja presedana u demokracijama, s nesagledivim posljedicama po razvoj demokracije kao instrumenta upravljanja nacionalnim državama.
To je opasno, a ne Brexit, pri čemu ovdje nije bitno to što je parlament potvrdio volju naroda.
Parlament čak ni u proceduralnoj formi na razini načela nije smio niti potvrđivati, niti osporavati volju naroda.
Zašto je dakle vrhunska vijest da je jutros Karolina Vidović Krišto otvorila to pitanje?
Prvo, zbog toga što je pokazala da HRT usprkos „mainstreamu“ kojemu svjedočimo godinama na njihovim ekranima, ima kvalitetu i znanje, ima novinare a ne propagandiste, ima autore koji se ne boje izreći stav i koji su u stanju uočiti bitne od nebitnih stvari, i razlučiti ih u prezentaciji gledateljima. To nije dobro za lažnu pretežitost, nelegitimne i lažne vrednote, za krivotvorine i monopol uskih grupa, a jest prvorazredna pouka za – stvaranje stvarne i vrijedne autentične pretežitosti. Može se.
Drugo, jer u Hrvatskoj je primarni problem vjerodostojnost odlučivanja kao procesa, na što je snažno upozorila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na Energetskom forumu prije nekoliko dana, ističući presudnu važnost stvaranja mjerljivih sandarda, okvira, procedura i afirmaciju procesa odlučivanja, koji će omogućiti slobodno kompetitivno donošenje odluka, ali i jamčiti mjerljivost svačijega rada. Da bi to bilo ostvarivo i moguće, moraju se poticati takva pitanja, takva razmišljanja i govoriti o bitnim problemima, za što je nužno postaviti takve kriterije i standarde za pojavljivanje na javnim pozornicama, umjesto proizvođača lažnih, manipulativnih antivrednota, koji godinama dominiraju hrvatskom javnošću i čine – mainstream. Jedini mainstream može biti onaj koji je mjerljiv i dokazivo prihvatljiv većini.
A ključni preduvjet za uspostavu takvoga mainstreama, takvih standarda, za uspostavu hijerarhije nadležnosti i slobodnoga odlučivanja, time i sigurno urednijega hrvatskoga društva jesu novinari koji znaju, vide, smiju i imaju gdje postavljati pitanja i otvarati rasprave.
S obzirom na poremećaje u hrvatskom društvu, koji odavno nisu izraz legitimne pluralnosti i različitih kreativnih stavova, nego orkestriranoga sudara vrhunski organizirane destrukcije, koja proizvodi i stvara društvenu i javnu pretežitost, i neorganiziranih nacionalnih potencijala, koji su potisnuti u javnu ilegalnost, takvim novinarima i medijima, mora prethoditi – politička volja i odluka o njihovoj reafirmaciji, te posve novoj društvenoj regulativi. Na mjerljivim standardima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
