“Moj posao je brinuti se o braniteljima. To je izvaninstitucionalna pomoć i za svakoga je drukčija. Korisnici ne moraju biti zdravstveno ili socijalno ugroženi. Oni za koje procijenimo da im je potrebna pomoć mogu biti dio projekta ako to žele. Neki su sami, neki su rastavljeni, imamo i samohranog oca. S njima obavljamo što treba u dvorištu, poslove oko kuće, a najviše razgovaramo, ohrabrujemo ih i slušamo. Neki se još uvijek bude u grčevima. Zato im je važno da imaju koga nazvati i porazgovarati jer teško se nose s problemima s kojima se i mi drugi teško nosimo, samo što su oni ranjiviji jer trpe i posljedice rata. Većini je najvažniji kontakt, da ih netko čuje, da ih razumije i da ih ne doživljava kao žrtvu ili nekog tko je bespomoćan. Oni trebaju nekoga tko će priznati da se na njihovim leđima stvarala država, da im netko bude zahvalan na tome, da cijeni i poštuje to što su učinili za sve nas”, ispričao je za Večernji list Marin Šestak (27) iz Varaždina, jedan od malobrojnih muškaraca u Hrvatskoj koji je završio obuku za gerontodomaćina i to na Pučkom otvorenom učilištu u Čakovcu.
“Ima nešto više u životu od zarađivanja novca i odlazaka na fešte, pa sam zato i vjerojatno završio u socijalnim projektima koji se danas nalaze na putu kojim idem. Posvetio sam svoj život Bogu – Isusu Kristu. Žudio sam za pravim, realnim odnosom s Bogom kakav sam vidio kod prijatelja Eduarda Rangela iz Brazila koji je ostavio sve da bi slijedio Božji poziv da dođe u Hrvatsku kao misionar. Prije nego što sam ga upoznao, smatrao sam da imam takav odnos s Bogom, ali prijateljstvo s Eduardom pokazalo mi je činjenice iz njegova života koje se nisu mogle pobiti i to je bilo daleko od onog što sam smatrao da imam”, rekao je Marin koji sudjeluje u radu udruge za promicanje kvalitete života “Hoću život”.
“Nekima je teško prihvatiti da im netko nudi nešto besplatno, jer ljudima je i općenito teško prihvatiti pomoć. Ali jednom kada se upoznamo i kada vide da mi ovaj posao radimo i iz zahvalnosti prema njihovoj žrtvi, tada to sve preraste u uzajamno zadovoljstvo. Tijekom rata braniteljima se iskazivalo veliko poštovanje. Desetak godina nakon rata imamo situaciju da ljudi na njih gledaju drukčije, kao da su zločinci, rak i smetnja društvu. Na žalost, takvoj lošoj slici pridonijeli su pojedinci koji su se lažno predstavili kao branitelji i činili gluposti da bi dobili mirovine. Većinom ljudi na branitelje ne gledaju kako treba, nego misle da žive na teret države, primaju lijepe debele mirovine i ništa ne rade, dok svi drugi moraju raditi. U velikoj većini slučajeva to nije istina, mnogo branitelja ne prima mirovinu, nego su u radnom odnosu. Boli ih krivi stav sunarodnjaka, pa se zato povlače i ne žele istupati u javnosti jer bi im svi gledali u novčanik, kakav auto i kuću imaju. A ne vide one koji se bude u grču, one koji, kad rano ujutro padne lonac u kući, iskaču iz kreveta zbog straha i misle da će im srce stati. Kljukaju se tabletama jer ne mogu spavati ili se muče s depresijom. Neki se bore s alkoholom. To su začarani krugovi iz kojih vas netko mora izvlačiti. Nije rješenje da im kažeš “nemoj piti i odlaziti u krčmu”. Jer i da prestanu piti, ponovno im ostaje to “nanovo oslobođeno vrijeme” koje moraju kvalitetno iskoristiti jer će se u suprotnom vrati na isto”, napominje.
“Moj tata Mario bio je profesionalni vojnik, a kasnije i pripadnik specijalne policije. Tata zna da je radio pravu stvar i da u rat nije išao zbog mržnje ili pohlepe, nego da obrani svoju domovinu. Shvatio sam da trebamo poštivati te ljude koji su išli činiti dobro za našu državu. Odatle mi zdravi temelj i pogled na branitelje. Preko naše udruge “Hoću život” pomažemo ljudima u potrebi, a tata je sve više počeo raditi s braniteljima, pa je ovaj projekt za mene jednostavno bio prirodan prijelaz na nešto više. Od 1991. izgubili smo više od 3400 branitelja koji su počinili samoubojstvo. To je jedna cijela brigada, a to su samo oni za koje se zna. Nije normalno da ljudi koji su pobijedili u ratu sebi uzimaju živote. Tu nešto ne štima i upravo zato je ovaj projekt zamišljen”, poručio je.
Supruga i on imaju dvoje djece, kćer od četiri i pol godine i trogodišnjeg sina.
“Supruga i ja zajedno živimo za Isusa Krista. U svojem braku vidimo da jedino kada se oboje približavamo Isusu Kristu najviše se i najiskrenije približavamo i jedno drugome. Od njega, izvora svega dobrog dobivamo ljubav, strpljenje, snagu, oprost, koje sami nemamo dovoljno jedno za drugo. I to je realnost našeg braka. Kada oboje aktivno hodamo uz Isusa, to zadovoljstvo i ispunjenje koje pronalazimo u Njemu rezultira našim djelima i riječima. To je ono što želimo pokazati svojoj djeci, da kada bilo što drugo stavimo na tron kao svrhu svog života to će ili uništiti nas jer nam osoba, ideja ili stvari neće do kraja ispuniti najdublje žudnje i potrebe ili ćemo mi uništavati bilo što od toga jer će apetit za ostvarenjem te neke životne prolazne svrhe biti prevelik i ništa neće moći izdržati teret božanstva u našem životu osim pravog Boga – Isusa Krista. Jer sve je prolazno i kad-tad ćemo to izgubiti. Ako ne prije, onda na dan svoje smrti, ali sa živim Bogom imamo sve što nam je potrebno”, zaključio je Marin.
