Profesor Damaška: Razlozi mog odlaska bile su potrebne političke veze koje ja nisam imao

“Kad je riječ o razlozima mog odlaska, najvažniji je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus koji nisu zalijevali iz Zagreba, pa sam se uklonio da ne uvenem. Mučila me i okolnost da mi se učinila privlačna izmjena tužbe koju sam maločas spomenuo. No da bi se to dogodilo, bile su mi potrebne političke veze koje nisam imao” rekao je za u ekskluzivnom intervjuu za HRT  ugledni stručnjak za usporedno pravo, prof. dr. sc. Mirjan Damaška, bivši prvi čovjek hrvatskoga pravnog tima, profesor emeritus na američkom Sveučilištu Yale.

Ipak, Damaška je uvjeren kako njegov odlazak nije utjecao na ishod parnice. “Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drugačiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla”, kazao je prof. Damaška.

Izgledi na uspjeh bili su minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH

Profesor Damaška je istaknuo da presudi ne treba davati veće negativno značenje od onog koje zaslužuje i da treba imati na pameti da  se u nadležnost suda ubrajalo samo pitanje državne odgovornosti zbog povrede Konvencije o genocidu, te da odluka ne znači da događaji koji se spominju u tužbi nisu bili drugi izvanredno teški zločini protiv čovječnosti.

Unatoč tome što Srbija nije osuđena za genocid ne znači da se ne može smatrati agresorom, smatra on, te dodaje kako se iz presude ipak stječe jasna slika o kalvariji koju je Hrvatska prošla u Domovinskom ratu.

Izgled za uspjeh bi bio veći da smo izmjenili tužbu

“Istina je da su izgledi na uspjeh hrvatske tužbe bili minimalni, posebno nakon što je odbijena tužba BiH protiv Srbije. No treba uzeti u obzir da bi odluka o povlačenju tužbe teško pogodila hrvatsku javnost, posebno u ratom opustošenim krajevima i od onih koji su u ratu podnijeli žrtve. Stoga se nada u uvodno spomenutu panoramsku sliku događaja – koju bi presuda mogla pružiti – učinila dovoljnim razlogom da se od tužbe ne odustane”, smatra prof. Damaška.

Dodaje da je mišljenja kako bi izgledi za uspjeh bili bolji da smo tužbu izmijenili jer bi se genocid Srbije mogao dokazati da je Sud napustio  dokazni standard koji je postavio u predmetu BiH protiv Srbije. Prof. Damaška bi tužbu ograničio na ono što bi bilo lakše dokazati, smatra da je “trebalo preinačiti tužbu pa tužiti Srbiju da je prekršila  Konvenciju time što nije spriječila genocid neke paramilitarne grupe kojoj se genocidna namjera u nekoj epizodi mogla lakše dokazati”.

Visoki standard dokazivanja genocida

Ono što je možda postalo najvažnije u raspravama nakon presude haaškog suda odnosilo na standard dokazivanja genocida, mnogi se pitaju je li on previsoko postavljen, pa i brazilski sudac Cancadao Trinidade – koji u izdvojenome mišljenju navodi ‘da na taj način genocid postaje zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi’. Posebno se osvrće na zbivanja u istočnoj Slavoniji, Lovasu, Bogdanovcima, Iloku, Vukovaru, gdje tvrdi da su djela genocida počinjena te da postoji namjera.  Profesor Damaška smatra da Međunarodni sud pravde nije kazneni sud, stoga su se suci tog suda u sporu Bosna i Hercegovina protiv Srbije odlučili primijeniti kriterij koji je vrlo zahtjevan za dokazivanje genocidne namjere.

“Odlučili su stoga da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka”, rekao je profesor Damaška.  Dokazi koje je Hrvatska podnijela ipak ne isključuju mogućnost da su se ubojstva, sve što može potpasti pod genocid, dogodila u namjeri kako bi se Hrvati protjerali iz određenih krajeva. “Složio bih se s brazilskim sucem da se u nekim epizodama, posebno iz istočne Slavonije, mogla utvrditi genocidna namjera, ako ne srpskog državnog vodstva, a ono određenih grupa pod njegovom kontrolom.”

Problem ‘postojanja Jugoslavije’ do 1992.

Profesor Damaška komentirao je i izjavu šefa pravnog tima Srbije, Saše Obradovića,  da se o ”operaciji Oluja više ne može govoriti kao o zakonitoj akciji”.

Rekao je kako iz presude o genocidu nije jasno tko je bio agresor. –  Gledano iz pravne perspektive, presuda sadrži konstatacije koje mogu dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku. Evo ilustracije. Napad na Hrvatsku može se tumačiti kao napad države na državu ili napad jedne sastojnice federalne države na drugu. Ako je u doba kad su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini još postojala SFRJ, onda se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu – zaključio je.

Legitimnost vojne operacije Oluja

“Nije mi jasno kojim se pojmom “zakonite vojne operacije” služi šef srpskog tima kad zaključuje da se nakon presude Međunarodnog suda pravde više ne može govoriiti o “Oluji” kao zakonitoj vojnoj akciji usmjerenoj na uspostavu teritorijalnog integriteta Hrvatske. Pročitajte kako presuda Međunarodnog suda interpretira zapise s brijunskog plenuma. Po toj interpretaciji ispada da razgovori iz kojih je srpska protutužba htjela iščitati genocidnu namjeru hrvatskog vodstva ne isključuju zaključak da se govorilo o izvođenju vojne operacije, praćenom sviješću da bi ta operacija, namijenjena uspostavi teritorijalne cjelovitosti, mogla dovesti do bijega Srba iz Krajine”,  naveo je. ”Kad bi se vojne akcije mogle osuditi samo zato što su u njima počinjeni neki zločini, malo bi tih akcija preostalo koje bi zaslužile da ih se ne osudi”, zaključio je Damaška.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrt
Photo: unicat.hr