Dragi čitatelji,
puna su četiri mjeseca od dana potresa, i iako živim nedaleko od Petrinje priznajem kako nakon potresa nisam prošetala centrom grada. Nisam, ne zato što se bojim da će mi nešto pasti na glavu (iako na svom koraku stoje upozorenja ‘Kretanje na vlastitu odgovornost’), nego zato što osjećam kao da se lomim svaki put kad vidim da se nešto ruši.
Oni koji me malo bolje poznaju znaju da nisam rođena Petrinjka. Prije Petrinje sam živjela u dva različita mjesta, a Petrinja je postala moj dom kad sam krenula u srednju školu. Jesam li bila oduševljena selidbom u ovaj mali grad? Nisam, ali tad nisam imala izbora, no, zavoljela sam taj grad vrlo brzo.
> S Banovine iz osobnog iskustva: Iskustvo s pitkom vodom, zašto je problem?
> Obnova na Banovini: Što učiniti kada imate crvenu naljepnicu i hoće li vam država obnoviti dom?
> S Banovine iz osobnog iskustva: Tko s građevinskim materijalom pomaže ‘crvenima’?
> S Banovine iz osobnog iskustva: Tri i pol mjeseca od potresa sustav i dalje loše funkcionira
> S Banovine iz osobnog iskustva: Živjeti nekoliko metara od doma, a ne moći biti u njemu
Svi koji su ikad bili u Petrinji pamte stare objekte u centru grada. Mnogi nikada nisu obnovljeni i sami po sebi predstavljali su prijetnju. Potres ih je zapravo samo dokrajčio. Mnogi smatraju da se ruši ono što se ionako trebalo rušiti i prije potresa. Ali nije to baš tako…
Ovih dana, prisilno, jer drugog puta nije bilo otvorenog, provezla sam se centrom grada. Ruševine, visoke ograde i ruševine. To je kratak opis trenutnog stanja centra grada, kojem se definitivno mijenja vizura. Što god se ponovno izgradilo, nikad neće biti isto. Bolna je to spoznaja jer Petrinja je grad koji je imao dušu.
Sve se mijenja, mnogi strepe zbog neizvjesnosti, žive u kontejnerima i mobilnim kućicama.
Petrinja više nikad neće biti ista, onakva kakvu je pamtim…
