1. svibnja 1995. poginuo Vladimir Dešćak – majka je osjetila sinovu smrt u srcu

Na današnji dan 1. svibnja 1995. na samom početku akcije Bljesak poginuo je junak Domovinskog rata Vladimir Dešćak iz Brežica(Samobor).

S 18 godina 1991. postao je pripadnik „Tigrova“, a ratni put završio je Specijalnoj postrojbi „Alfe“ kao izviđač.

Poginuo je u 22 godini života, a osnovna škola koju je pohađao u Rakitju pored Zagreba nosi njegovo ime.

U trenutku Vladimirove smrti, majka je osjetila probadajuću bol u srcu i odmah spoznala da je njen sin poginuo. Tako je na tajanstven i samo Bogu spoznatljiv način nepojmljivu majčinsku ljubav probola teška bol i spoznaja da je njen sin i heroj Domovinskog rata – poginuo.

U osvit operacije Bljesak, nadomak Bijelh Stijena na cesti Okučani-Lipik, grupa izviđača u tišini je polijegala uzduž vrtače u gustoj šumi i čekala. Odjednom najmlađi među njima, više dječak nego ratnik, iznenada progovara: “Ako se više ne vidimo, da se pozdravimo” pa krene dijeliti zagrljaje redom. Suborci iz Specijalne policije brzo su ga prekorili, traže potpunu tišinu. Koji trenutak kasnije on pada pokošen metcima.

Stotinjak kilometara dalje u obiteljskom domu u Rakitju pored Zagreba, tog 1. svibnja 1995. točno u 5,35 sati majku Mirjanu probudila je oštra bol u srcu.

„Metak. Dobila sam metak“, bilo je sve što je uspjela povikati hvatajući se za prsa. Suprug je smiruje, tješi, ali i prekorava.

„Pa ti pokapaš živo dijete“, rekao je kratko. Ali majka je majka i samo ona zna što je slutnja, a što gorka spoznaja. Ubrzo, saznat će od drugih ono što je znala i sama, da je bol osjetila u trenutku pogibije svog sina, 22-godišnjeg Vladimira Deščaka.

„Nećeš više na ratište, ja ću te svezati“, jecala je majka jer je duboko u sebi znala da drukčije nije moglo ni biti.

Omiljen u Alfama

Jer, u rat je otišao nakon maturalne večeri. Majka je sanjala o sinu studentu, ali njemu je srce reklo gdje mu je mjesto. Najprije se, već u lipnju 1991., prijavio u Tigrove pa s njima prošao sva ratišta. Dogodine djeluje u Vojnoj policiji, pa naposljetku s prvim danima 1995. stiže u Alfe.

„Iako je po dolasku zatekao nas starije dečke, koji su se tijekom pet godina rata upoznali u dušu, taj se malac brzo snašao. Pametan dečko, brzo je pohvatao sve što je važno za naš posao. Bio je komunikativan, uvijek nasmijan, vesela dušica koja se pokazala kao pokretač svih druženja nakon posla. U postrojbi smo se tih godina nagledali i raznih osobenjaka, što u ratu baš i ne prolazi, ali Vlado je brzo, u tih nekoliko mjeseci koliko smo imali čast poznavati ga, postao dio nas“, priča suborac Robert Hasija pa se prisjeća Vladina ratnog puta s Alfama koji ga je dalje vodio kroz akcije Krug, Poskok 2 i, dakako, Velebit koji svakome od njih brzo otkrije pravo lice. A iza Vladina dječačkog lica, ispostavilo se, krio se istinski prijatelj.

I tako je četiri mjeseca nakon njegova dolaska postrojba dobila signal za Bljesak.

Trebalo je probiti neprijateljske linije i omogućiti prodor naših snaga, no već u prvim minutama Alfama je pošlo po zlu. U zasjedi, smrt je brzo pronašla svoj cilj. Što se uistinu dogodilo u zoru kobnog dana?

„U ekipi izviđača koji su išli naprijed bila smo trojica: Vlado Petrović, Vlado Deščak i ja. Još je bio mrak, jedva smo vidjeli kuda hodamo pa nas je već nakon petnaestak metara dočekala zasjeda. Ispalili su nekoliko rafala i pobjegli, ali dovoljno da izgubimo Vladu. Primio je tri-četiri metka. Nisam mogao vjerovati, ali Vlado je umro s osmijehom na usnama“, prisjeća se suborac boreći se sa suzama.

Iza Vladimira ostalo dvoje djece

Vlado Deščak iza sebe je ostavio svoju Marinu koju je predstavio majci kao buduću suprugu u vrtlogu rata, kada mu je bilo tek 20 godina, a njoj 18. Ubrzo će se ispostaviti da to nije bio djetinji hir, da je njezin Vlado dobro odabrao svoju ljubav koja će mu uskoro podariti kći Mateu, pa i sina, čije rođenje nije dočekao slaviti. Jer, kada je otišao u Bljesak, supruga je bila trudna šest mjeseci.
Bio bi Vlado danas ponosan na njih, uspješnu studenticu psihologije i srednjoškolca Matiju Vladimira, koji je ime dobio po ocu.

Hrvatska, koju je toliko volio, žrtvi svog junaka nastojala se odužiti na mnoge načine.

Posmrtno je odlikovan odličjima Reda Zrinskog i Frankopana, Reda Nikole Šubića Zrinskog i medaljom Bljesak, dodijeljen mu je i čin višeg inspektora.

Ne zaboravljaju ga ni suborci. Svake godine veterani iz Alfi organiziraju memorijal u praktičnom pucanju njemu u čast. A osnovna škola u Rakitju, iz kojeg je potekao, nosit će ime hrvatskog viteza Vladimira Deščaka. Dobar je to put da mu iz srca kažemo: hvala.

A nama Hrvatima poziv da nikada ne zaboravimo svoje junake, te da ih se sjetimo u svojim molitvama jer su za našu slobodu i mir žrtvovali ono najvrednije – svoj život.