1. travnja 1964. Nelson Mandela – zašto za ljevičare Mandela nije terorist, a Zvonko Bušić jest?

Tek ukazom predsjednika George W. Busha 2008. godine Nelson Mandela maknut je s popisa terorista u SAD-u.

Mandela je u mladosti bio protivnik apartheida i rasne segregacije, ali kasnije postaje vođa terorističkog i oružanog krila Afričkog nacionalnog kongresa. Naime, Afrički nacionalni kongers (ANC) odustao je od nenasilja kao temeljnog principa svog djelovanja, a na čelo oružanog krila ANC-a (Koplje nacije) došao je – Nelson Mandela.

U travnju 1964. Mandela je održao svoj poznati govor u kojem je rekao da je spreman umrijeti za svoje ideale slobode.

Zbog terorističkih akcija i sabotaža u kojima je sudjelovao Mandela je proveo u zatvoru mnogo godina, no u tih je više od dva desetljeća njegov ugled i utjecaj rastao te je postao naistaknutiji borac za prava crnaca.

Učlanivši se u Afrički nacionalni kongres, političku organizaciju koja je nastala 1912. godine s primarnim ciljem borbe za pravo glasa crnačkog i indijskog stanovništva Južne Afrike, a od 1940-tih u borbi protiv rasističkog sustava poznatog pod nazivom aparthejd koji je uspostavila Nacionalna stranka nakon dolaska na vlast 1948. godine Nelson Mandela bio je jedan od najznačajnijih boraca za rasnu ravnopravnost u Južnoj Africi. Godine 1952. postaje jedan od potpredsjednika ANC-a. Prvi put se Mandeli sudilo za izdaju 1956. godine. Suđenje je trajalo punih pet godina i završilo oslobađajućom presudom.

Nakon masakra u Sharpevilleu krajem ožujka 1960. godine, ANC osniva militantno i vojno krilo na čije čelo dolazi Mandela. Vlada je proglasila izvanredno stanje i zabranila ANC. Nakon toga je ANC odustao od nenasilja kao temeljnog principa svog djelovanja, a Mandela je pomogao stvaranju, a zatim postao i glavnim zapovjednikom tzv. vojnog krila ANC-a poznatog pod nazivom ”Umkhonto we Sizwe” (Koplje nacije) ili kratici MK.

Nakon izlaska iz zatvora 1990. Mandela postaje predsjednik države 1994. godine kada na izborima pobjeđuje Mandelin ANC. No, spirala nasilja i kriminala tek se zakotrljala Južnom Afrikom i traje do danas, tako da politički i drugi sukobi, kao i posljedice Mandeline politike nisu još definitivno gotove.

Danas je Južna Afrika puna nasilja prema bijelcima, a osobito bijelim farmerima i potomcima nizozemskih Bura.

Mandela nije bio mirotvorac već zapovjednik vojnog i terorističkog krila ANC-a!

Mandela nije mirotvorac. On nije bio crni Krist, kako mu tepaju, pa čak ni Gandhi niti Martin Luther King.  Godine 1961. prekinuo je s kolegama iz Afričkog nacionalnog kongresa koji su propovijedali nenasilje, stvarajući terorističko krilo.

Godine 1961. Mandela je prekinuo s kolegama iz Afričkog nacionalnog kongresa koji su propovijedali nenasilje, stvarajući terorističko krilo. Kasnije se na sudu izjasnio krivim za djela javnog nasilja, a iza rešetaka završio je zbog više kaznenih djela. Mandela je čak kao akt nasilja predložio odsijecanje nosa crnaca koji se smatraju suradnicima režima, piše australski Herald Sun. Njegova tadašnja supruga Winnie zagovarala je kao kaznu izdajnicima “ogrlicu” – goruću gumu oko vrata. Mandela je ustvrdio da mu režim apartheida nije ostavio nikakvu mogućnost, nego da se bori protiv nasilja nasiljem, ali je previše lako tvrditi da su se događaji pokazali ispravnim. Njegovo naslijeđe još nije odigralo igru do kraja i Južna Afrika je danas zemlja nasilja i ubojstava više nego ikada, piše australski Herald Sun.

Kolo se okrenulo i danas u Južnoj Afirici rasizam ima drugu stranu jednako zastrašujuću: progoni bijelaca na rasnoj osnovci su gotovo svakodnevnica. Australske vlasti od 2018. razmatraju izdavanje posebnih viza isključivo bijelim farmerima iz Južne Afrike, zbog užasavajućih posljedica rasističkog antibjelačkog nasilja i novih mjera otimanja zemlje.

Bijeli farmeri u Južnoj Africi godinama su izloženi teroru i najbrutalnijim ubojstvima, dok neokomunističke vlasti Južne Afrike žele provesti plan oduzimanja zemlje, za što mnogi tvrde da će zemlju odvesti u krizu i potpuni kaos slično Zimbabveu.

Južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa, pozvao je prošle godine na slične mjere otimanja zemlje kakve je svojedobno uveo bivši predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe, nakon čega je zemlja pala u nikad viđenu ekonomsku krizu i glad.

Godinu dana prije nego je postao predsjednik Južne Afrike dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Zašto je za ljevičare Bušić terorist, a Mandela to nije?

Nelson Mandela je učinio velike stvari. Ali mnoge od njih njegovi radikalni zagovornici na Zapadu i Hrvatskoj jednostavno prešućuju. A to je da je bio na čelu terorističkog krila ANC-a odgovornog za mnoge terorističke čine.

Tako mnogi hrvatski ljevičari koji uzdižu Mandelu u nebesa kao bezgrešnog vođu potlačenog crnog stanovništva Južne Afrike, istovremeno hrvatskog junaka i borca za prava potlačenog naroda Zvonka Bušića proglašavaju teroristom.

Ali kao što se Mandela borio protiv rasizma u Južnoj Africi, jednako se Zvonko Bušić borio protiv narodnog ugnjetavanja i diktature nad Hrvatima u Jugoslaviji. Premda je Zvonko Bušić počinio bitno manje terorističkih čina nego Nelson Mandela, a osobito je važno da nije niti imao namjere,  te je i ta jedna osoba poginula zbog vlastite nemarnosti.

Ali pobješnjela ljevičarska subkultura Mandelu smatra herojem 20. stoljeća, a samoprijegornog hrvatskog Don Quijotea Zvonak Bušića smatra teroristom.

Na djelu su, kao i uvijek, dvostruki ljevičarski kriteriji: kada Nelson Mandela ili Josip Broz Tito, svejedno bilo tko drugi, podmeće bombe – on je heroj koji se bori protiv aparthejda ili jugoslavenskog kralja ili diktature. Kada Zvonko Bušić podmetne bombu koju čak i nije htio aktivirati, on nije borac za slobodu potlačenog naroda od diktature i protuljudskog režima, on je za njih – terorist. Bez obzira što iza Bušića,  kao i Mandele, stoje najplemenitiji motivi za slobodom i čovjekom. I bez obzira što Bušić nije godinama bio na čelu vojnog i terorističkog krila jedne stranke ili frakcije, a Mandela jest.

Kada Che Guevarine trupe dignu oružanu revoluciju uz potoke krvi nevinih protiv Bastiste, koji je bio kakav-takav demokrat, oni su napredni revolucionari. A kada mladi Hrvati iz Bugojanske skupine dignu oružanu pobunu protiv komunističke diktature i zločinca Josipa Broza, oni su teroristi koji su rušili legalnu vlast.

Naš skromni i ponizni junak Zvonko Bušić je prije smrti rekao, kada je odbio 740.000 kuna naknade od države, slijedeće riječi: “Ne želim da se ijednom hrvatskom čovjeku, koji u meni može gledati terorista, preko poreza oduzme kuna i da se to da meni”

A Hrvatska mu je sve vratila tako da je njegova vjerna Penelopa, Julienne Bušić, koja se borila za hrvatsku državu kada su većina drugih držali glavu u Titovom pijesku od straha za egzistenciju, dobila odbijenicu – za predavanje u školi. Tamo je htjela djeci predočiti ono što su i Mandela i Zvonko često govorili: vrijedi riskirati život za borbu za ideale. Naslov predavanja Julienne Bušić, trebao je biti “Za što se spremni žrtvovati?”

Zabranjeno predavanje Julienne Bušić: ‘Ministrica Divjak nije odgovorila na pismo u kojem sam tražila obrazloženje zabrane predavanja’

Mandela je svoj život riskirao za ideale slobode crnog stanovništva od rasne segregacije u Južnoj Africi, a Zvonko i Julienne Bušić su svoj život riskirali za ideale borbe protiv totalitarizma i ropskog položaja hrvatskog naroda u komunističkoj satrapiji Jugoslaviji.

Ima li razlike u biti te borbe? Nema.

Zašto je onda Mandela za ljevičare junak i mirotvorac, a Bušić tek osuđeni terorist?

I Mandela i Zvonko Bušić bili su osuđeni na doživotni zatvor, ali su kraj svog života dočekali u slobodi. Mandela je dobio za svoju oružanu borbu moralnu i svaku drugu satisfakciju, čak i Nobelovu nagradu za mir, a Zvonko i Julienne Bušić u svojoj Hrvatskoj za koju su toliko dali – to nisu dobili. Premda je naš junak Zvonko Bušić na Mandelinih dugih 27 godina zatvora dodao još svojih 5 više za slobodu i svijetlu budućnost hrvatskog naroda.

Hrvatski narod očekuje da Zvonko Bušić dobije punu satisfakciju u Hrvatskoj kao što je Mandela dobio u svojoj Južnoj Africi. A ne sramotu da Zvonkova udovica Julienne, koja je toliko propatila u životu zbog ideala slobode hrvatskog naroda, dobije odbijenicu šutnje od ministrice Divjak iz HDZ-ove vlade nakon zabrane predavanja u školi, a premijer Plenković pređe preko svega kao da se nije dogodilo.