Spomendan Svetom Antunu Padovanskom slavi se 13. lipnja, a kako je ovaj svetac ujedno i zaštitnik Hrvatske Kostajnice, na ovaj dan slavi se i obilježava Dan Grada Hrvatska Kostajnica.
Ove godine obilježava se 782. rođendan grada.
Svi nazivi upućuju da je ime Kostajnice izvedeno iz riječi Kostanj (kesten). Brda su s obje strane Une obrasla kestenovim šumama. Pounje i kostajnički kraj imaju svoju bogatu prošlost.
Nakon podjele Rimskog carstva (IV. st) ovo je područje pripadalo Istočnom Rimskom Carstvu – Bizantu. U VII. st naselili su ga Hrvati, pripadalo je Posavskoj Hrvatskoj, a u X. st državi kralja Tomislava. Nakon propasti Hrvatskog kraljevsttva 1102. godine nastaje Ugarsko-hrvatska država, kojom vladaju ugarsko-hrvatski kraljevi. U srednjem vijeku kostajničko područje pripadalo je Dubičkoj župi. U jednom ispravi 1240. godine prvi put se u povijesti spominje Kostajnica. To je kupoprodajni Ugovor sastavljen u Dubici, navode se granice posjeda: “Dolazi do puta koji iz Kostajnice vodi u Dubicu”, piše hrvatska-kostajnica.hr
Vladari Kostajnice i Pounja – knezovi Babonići, plemići Zrinski i ban Petar Berislavić
Najstarije plemstvo Pounja su Babonići, knezovi Vodički, imali su posjede od rijeke Sane preko Une do rijeke Gline i Kupe. Da li je Kostajnica pripadala toj porodici ne zna se. Zemlju Kostajnicu činilo je područje današnje Hrvatske i Bosanske Kostajnice, prema Dubici i Dobrljinu.
U Pounju se u XIV. st javlja nova feudalna porodica Zrinski. Kralj Ljudevit I. Anžuvinski (1342. – 1382.) uzima knezovima Šubićima-Bribirskim posjed u Dalmaciji (Ostrovica) 1347. godine, a daje im u zamjenu grad Zrin i posjede u Pounju. Prema novom posjedu ova će se vlastelinska obitelj nazivati knezovima Zrinskim.
Početkom XVI. st Kostajnica je u posjedu Vranskog priorata (crkveni posjed) koji je od kralja dobio biskup i ban Petar Berislavić, za nagradu, nakon što je 1513. godine kod Dubice pobjedio tursku vojsku.
Kostajnica, Zrin, Gvozdansko i Pounje – junačke utvrde slavne vojne povijesti!
Nakon pada Bosne 1463. godine pod tursku vlast, Hrvatska je izložena stalnim turskim napadima i pljačkama. Krajem XV. st (1469., 1471. i 1478.) pojavili su se pljačkaški turski odredi kraj Kostajnice, nanijeli su stanovnicima veliku štetu. 1483. napali su Kostajnicu, ali su poraženi. 1513. godine poraženi su kod Dubice. 1540. godine Turci žele osvojiti Zrin, ali nisu uspjeli. 1542. Nikola IV. Zrinski postao ban, vodi žestoke borbe s Turcima brani Pounje, Kostajnicu i Zrin (1544. i 1545.) 1553. godine Zrinski utvrđuje Kostajnicu i Novi na Uni. 1554. godine na molbu Nikole Zrinskog kralj je prihvatio da vojskom brani Kostajnicu i Novi, jer su izloženi stalnim turskim napadima. Obrana je povjerena kapetanu Petru Erdediju.
Za preostali teritorij Hrvatske, između Une, Kupe i Save nastala su teška vremena. Kostajnicu su smatrali ‘vratima Hrvatske’. Turci prodiru preko Kupe, pljačkaju Turopolje zaprijetili su i Zagrebu. Banovanje Nikole IV. Zrinskog spasilo je “ostatke ostataka” Kraljevstva Hrvatske od potpune propasti, nije uspio spriječiti pad Kostajnice, Valpova, Virovitice i Čazme. Turska vojska pokazala se kao težak protivnik, koji je stalno ugrožavao teritorij Hrvatske i Slavonije do kraja XVI. st. Turci su često napadali Zrin, Ferhat-paša osvojio ga je 1577. godine, ali već iduće godine Zrinski su vratili vlast u gradu, trajno su ga izgubili 29.IV.1625. godine.
Grad Gvozdansko dugo se opirao Turcima, 1578. godine mjesecima se vojska odupirala napadima, kad su ga Turci konačno osvojili svi su branitelji bili mrtvi zbog rana i gladi. Zrinski su izgubili sve svoje posjede u Pounju. U Kostajnici su Turci držali jaku vojnu posadu, 400 konjanika i 250 pješaka. Nekoliko puta hrvatska vojska je pokušala osvojiti Kostajnicu, ali nije uspjela, posebno u vrijeme rata za granicu Hrvatske na Kupi (1593. – 1606.)
Oslobađanje Pounja počelo bitkom kod Siska – Hrvati potiskuju Turke
Turska vojska doživjela je strahoviti poraz kod Siska 1593. godine, počinje opadanje njihove moći. 1593. godine general Juraj Lenković oteo je Turcima petrinjsku utvrdu, 1594. godine krenuo je u Kostajnicu, istjerao Turke, ali grad nije mogao zadržati, povukao se. Kostajnica ostaje u turskoj vlasti sve do velikog rata za oslobođenje 1683. – 1699. godine. 1685. godine ban Nikola Erdedi dobio je naredbu da zadrži tursku vojsku na rijeci Uni. Uspio je zauzeti kostajnički grad i tvrđavu.
Turci su pokušali vratiti tvrđavu, ali su 16. kolovoza 1688. godine doživjeli teški poraz na bojnom polju. Hrvatskom vojskom zapovjedao ban Nikola Erdedi, a carskom graničarskom vojskom general Ludovik Badenski. To je konačno oslobođenje Kostajnice od turske vlasti, koje je trajalo punih 132. godine. 1699. godine konačno je završen veliki turski rat, mirovni ugovor utvrđen je u Srijemskim Karlovcima, granica između Turskog i Austrijskog carstva je bila na rijeci Uni, Glini i Korani, a u Slavoniji na Savi.
Godine 1703. car Leopold donio je odluku, cijelo područje između Kupe i Une, potpada pod vlast Hrvatskog sabora, a vojnu vlast ima hrvatski ban (Banovina).
U XVIII. st vodila su se dva rata s Turcima, 1716. – 1718. i 1737. – 1739. godine. U prvom ratu austrijska vojska je osvojila sjevernu Bosnu i Srbiju, ali je to u drugom ratu izgubila. Turska vlast počela je proganjati katoličko stanovništvo u Bosni, zato narod bježi pod vodstvom redovnika Franjevaca na Banovinu, u Slavoniju i Srijem. Kostajnička utvrda se popravlja.
Naselje postaje pogranični grad, središte trgovine s turskim područjem preko Une. U “varoši” 1713. godine bile su dvije crkve i jedna kapela (sv. Ana).
O Golgoti Hrvatske Kostajnice i njenih branitelja u Domovinskom ratu dosta se zna. Kostajnica je doživjela zastrašujuća razaranja u Domovinskom ratu kada su, nimalo slučajno, teško oštećeni, razarani i do temelja rušeni spomenički objekti, povijesni i prostorni markeri grada poput franjevačkog samostana i crkve Sv.Antuna Padovanskoga, župne crkve Sv.Nikole sa zgradom župnog dvora, kapele Sv.Ane i kapele Sv.Roka, kuće Sonnenschein, tzv. napoleonskih kuća, zgrade stare finance i ostalo.
Hrvatska Kostajnica, iz koje su protjerani i pobijeni svi Hrvati, oslobođena je iz četničkih ruku u Oluji 1995. godine. Tako je ovaj stari grad i junačka utvrda na ‘vratima Hrvatske’ vraćena u krilo majke Domovine.
