Sestra Gaudencija (Fanika) Šplajt rođena je 14. veljače 1911. u mjestu Desinić u Hrvatskom Zagorju, od oca Jurja i majke Uršule rođ. Boršić. Sa sestrama Služavkama Maloga Isusa upoznala se kao mala djevojčica u Zavodu Antunovac u Zagrebu gdje je više godina sa svojom rođenom sestrom, poslije našom sestrom Inocencijom bila gojenica.
Sestra Gaudencija Šplajt prva s lijeva kao kandidatica s rođenim sestrama 20. siječnja 1931. godine stupila je u Družbu sestara Služavki Maloga Isusa. Po završetku bolničke škole došla je u Kuću maticu Betlehem u Sarajevo, gdje je 5. siječnja 1935. ušla u novicijat Družbe. Privremene redovničke zavjete položila je 6. siječnja 1936.g., a doživotne zavjete 6. siječnja 1942. U Družbi je živjela 14 godina. Kao redovnica Služavka Maloga Isusa djelovala je u Marijinom domu u Vinkovcima i u Kući matici Betlehem u Sarajevu. U ovim Družbinim samostanima posebno se istaknula izradom misnoga ruha.
Zadnje godine svoga redovničkog života provela je u Zavodu Antunovac u Zagrebu. U Zavodu je vodila crkveno pjevanje i bila prefekta kod djevojčica. Lijepo je pjevala i svirala. Taj primljeni dar koristila je ponajviše kao prefekta kod djevojčica. Po svojoj naravi bila je vesela i duhovita te je u raznim prigodama znala pripremiti lijepa iznenađenja sestrama. Za vrijeme NDH obavljala je službu prefekte kod djevojčica u Zavodu Antunovac. Tada je sestri Beatrici Rogoz nadstojnici, pomagala u poslovanju, vodeći brigu o nabavci hrane i drugih potreba za samostan.
Nažalost, ubrzo je bila lišena slobode od komunističke vlasti, te je kratko vrijeme bila zatvorena, a potom je kako su objavile Zagrebačke novine, 30. lipnja 1945. među stotinama Hrvata u montiranom procesu, osuđena na kaznu strijeljanjem. Imala je tek 24 godine, a u presudi je pisalo da je “skrivala neprijateljske vojnike”.
Zbog toga je ubijena, te nije joj dozvoljeno imati groba, već su partizani njeno tijelo, zajedno sa stotinama drugih nevinih ljudi, po svom običaju bacili u jamu.
Jama Jazovka je samo jedna od 1517 identificiranih jama, od kojih su u neke partizani bacali čak žive ljude poput Hude jame u Sloveniji, Markovića jame kod Sinja (gdje su bacili 102 živa čovjeka) i dr. Po monstruoznosti i brutalnosti, te masovnosti egzekucija nevinih ljudi, a za to postoje dokazi materijalne prirode sa desetinama tisuća nađenih kostura, partizanski pokret vođen ideologijom komunizma je jedan od najzločinačkijih pokreta 20. stoljeća.
