Komunistički zločinci su namjeravali potpuno uništiti grkokatoličku crkvu u Ukrajini, te su prvo oduzeli sva crkvena dobra. U isto vrijeme, crkve i ostala dobra Ukrajinske grkokatoličke crkve prešli su uglavnom u posjed Ruske pravoslavne crkve.
Ujedno je takozvana Lavovska sinoda 1946. proglasila ujedinjenje Ukrajinske grkokatoličke crkve s Ruskom pravoslavnom crkvom. Grkokatolički vjernici nastavili djelovati tajno, u katakombama, mise su držali tajno zorom po šumama, a mnogi su katolici Ukrajine vjeru u Boga platili životom.
Za vrijeme vladanja princa svetoga Vladimira stanovnici Kijevske Rusi (danas Ukrajina op.) primili krštenje od misionara crkveno povezanih s Carigradom, koji je u to vrijeme bilo najvažnije središte kršćanstva na Istoku. Na kraju prvoga tisućljeća postojalo je puno jedinstvo kršćana, kao što je postojala i samo jedna Crkva: “Iako su živjeli po dvjema različitim tradicijama, crkve Carigrada i Rimska crkva bile su još uvijek u punom zajedništvu”.
Većina stanovnika Ukrajine priznaje da pripada pravoslavnome svijetu, smatrajući tu pripadnost posebno u sociološkom i kulturološkom smislu. To znači da se pravoslavcima priznaju i brojni Ukrajinci koji nisu kršteni.
U Ukrajini postoji također velika i dinamična Katolička zajednica. Računa se da danas u zemlji živi oko 6.000.000 katolika, od kojih 5.000.000 katolika istočne tradicije (grkokatolika) i 1.000.000 katolika zapadne tradicije (rimokatolika).
Obje tradicije imaju duboke korijene u Ukrajini.
Pripadnici Ukrajinske grkokatoličke crkve s pravom naglašavaju da njihovi korijeni sežu do krštenja Kijevske Rusi, to jest do godine 988., kada je za vrijeme velikoga kneza Vladimira Ukrajina službeno primila kršćanstvo. U to su vrijeme na području Ukrajine već postojale i rimokatoličke zajednice. U svakom slučaju, od druge polovice XIV. stoljeća, postoji na teritoriju Ukrajine organizirana metropolija, a u Przemišlu za katolike latinskoga obreda.
Lavov – grad u kojem su živjela tri katolička biskupa tri katoličke crkve!
Treba spomenuti da u Ukrajini postoji od davnine i armenska Katolička zajednica. Armenci, kao i grkokatolici, pripadaju istočnoj katoličkoj duhovnoj tradiciji. Njihov je duhovni centar Lavov, grad u kojem su prije Drugoga svjetskog rata živjela tri katolička nadbiskupa: grkokatolički, rimokatolički i armenskokatolički.
U Lavovu se nalazi slavna armenska katedrala, čiji je najstariji dio sagrađen godine 1370. U nedostatku pouzdanih podataka računa se da u Ukrajini postoji nekoliko tisuća armenskih katolika.
Dakle, katolici obiju tradicija, istočne i zapadne, sastavni su dio ukrajinske vjerske baštine.
Da bi se moglo razumjeti sadašnju situaciju Katoličke crkve u Ukrajini i njezine odnose s drugim Crkvama i vjerskim zajednicama, potrebno je barem u glavnim crtama podsjetiti na nedavnu dramatičnu povijest ukrajinske nacije. Treba naglasiti tragične posljedice koje je za djelovanje Katoličke crkve imao Drugi svjetski rat i, posebno, komunistička vlada koju su sovjetske vlasti nametnule cijelom Sovjetskom Savezu, uključujući i područja današnje Ukrajine.
Komunističke su vlasti progonile sve Crkve.
Komunisti terorom namjeravali uništiti Grkokatoličku crkvu u Ukrajini
Što se tiče Ukrajine, komunističke su vlasti imale namjeru potpuno uništiti Katoličku crkvu. To se u prvom redu odnosi na Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, koja je bila stavljena izvan zakona na takozvanoj Lavovskoj sinodi.
Lavovska sinoda, koja je održana 9. i 10. ožujka godine 1946., proglasila je prestanak Brestovskoga jedinstva koje je od 1596. povezivalo Ukrajinsku grkokatoličku crkvu s Katoličkom crkvom. Ujedno je takozvana Lavovska sinoda proglasila ujedinjenje Ukrajinske grkokatoličke crkve s Ruskom pravoslavnom crkvom.
U isto vrijeme, crkve i ostala dobra Ukrajinske grkokatoličke crkve prešli su uglavnom u posjed Ruske pravoslavne crkve.
Za Katoličku je crkvu očevidno da je Lavovska sinoda bila nepravedan čin, zločin koji je nametnut silom, budući da su svi biskupi Ukrajinske grkokatoličke crkve prije toga bili lišeni slobode i nasilno privedeni u zatvore. Većina članova Ukrajinske grkokatoličke crkve nikada nije prihvatila takvu situaciju. Njezini su vjernici nastavili djelovati tajno, u katakombama. Dakle, i za vrijeme krvavoga progona Ukrajinska je grkokatolička crkva imala na teritoriju Ukrajine svoju hijerarhijsku strukturu, na čelu s biskupima, koja je djelovala u okolnostima podzemne Crkve.
Što je bilo sa Katoličkom crkvom latinskog obreda?
U usporedbi s Ukrajinskom grkokatoličkom crkvom, situacija Katoličke crkve latinskoga obreda bila je samo prividno povoljnija. Državne su vlasti i nju htjele ugušiti. Istina je da je u Ukrajini, posebno u njezinom zapadnom dijelu, nekoliko crkava bilo otvoreno i za vrijeme komunističke vlasti te da su vjernici mogli dolaziti u te crkve. Oni su, međutim, bili pod strogom kontrolom policije. Osim toga, te su crkve služile sovjetskim vlastima da bi pokazale turistima i stranim delegacijama da su neutemeljene optužbe o vjerskom progonu.
Uistinu, u Ukrajini nije živio nijedan biskup latinskoga obreda. Veoma mali broj svećenika imao je dozvolu za pastoralno djelovanje, i to uglavnom u zapadnoj Ukrajini. U istočnoj je Ukrajini pastoralno djelovao samo jedan svećenik, i to pod strogim nadzorom službi državne sigurnosti. Radi se o don Tadeuszu Hoppeu, koji je živio i djelovao u Odesi.
Jedino katoličko sjemenište za cijeli Sovjetski Savez postojalo je u Rigi.
Onamo je mogao otići mali broj ukrajinskih mladića koji su željeli postati svećenicima jer je broj upisa u sjemenište bio ograničen; naime, za to je vrijedilo načelo numerus clausus. Bez podmlatka, s nekolicinom starih i umornih svećenika, i Katolička crkva latinskoga obreda trebala se ugasiti ‘prirodnom’ smrću.
Padom Berlinskoga zida godine 1989., situacija se bitno promijenila i u Ukrajini. U međuvremenu, 24. kolovoza 1991.
Ukrajina je proglasila nezavisnost.
Dakle, zemlja je zadobila suverenitet te je započela težak put prijelaza iz komunizma u izgradnju demokratskoga društva. Za sve je Crkve bilo veoma važno što se ukrajinska vlast obvezala poštivati vjersku slobodu. Prema tome, svaka je Crkva i vjerska zajednica mogla u povoljnim okolnostima organizirati svoj ustroj, u skladu s vlastitom duhovnom tradicijom i s državnim zakonodavstvom koje je postalo slično pravnom sustavu zemalja ustaljene demokratske baštine.
Iz djela: EKUMENSKI DIJALOG – IDEAL I STVARNOST Odnosi katolika i pravoslavaca u Ukrajini Nikola Eterović, Kijev
Sve o povijesti Ukrajine, najveće europske zemlje, gdje je bilo središte slavne Kijevske Rusi pročitajte u djelu Jevgenij Paščenko Zakarpats’ka Ukrajina: povijest – tradicija – identitet
Tekst se nastavlja ispod oglasa
