17. ožujka 1967. – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Na današnji dan 17. ožujka 1967. objavljena je „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, koja je označila prekretnicu u obrani identiteta hrvatskog jezika. Objavljena je u 359. broju Telegrama, jugoslavenskih novina za društvena i kulturna pitanja, a izazvala je reakciju kakva se nije mogla ni zamisliti. U samo 20-ak dana na sebe je navukla bijes cijele Jugoslavije i druga Tita.

Četvrtak, 9. ožujka 1967.

Upravni odbor Matice hrvatske u Zagrebu oformio je povjerenstvo od sedam članova koji su trebali osmisliti deklaraciju o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime, ravnopravan položaj hrvatskoga jezika u jugoslavenskoj federaciji jezika u svim sferama života. U povjerenstvu su bili: Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Slavko Mihalić i Slavko Pavešić.

Ponedjeljak, 13. ožujka 1967.

Večernji list toga dana objavljuje najavu „Plenum pisaca umjesto skupštine“ te u dnevnom redu pod 2. točkom navodi: „Akcija kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima ravnopravnosti jezika.“

Poslijepodne je održan sastanak Upravnog i Nadzornog odbora, aktiva Saveza komunista u Matici hrvatskoj. Sudjelovalo je 40-ak ljudi, nakon manjih ispravaka, tekst „Deklaracije“ je prihvaćen jednoglasno. Rasprava o „Deklaraciji“ održana je i u Institutu za jezik JAZU-a, Razredu za filologiju JAZU-a i u drugim institucijama te je prihvaćena.

Srijeda, 15. ožujka 1967.

Održan plenum Društva hrvatskih književnika u prostorijama na Trgu bana Josipa Jelačića 7 (tadašnji Trg Republike). Neki od nazočnih bili su: Rafo Bogišić, Pero Budak, Dobriša Cesarić, Pavao Cindrić, Olinko Delorko, Ivo Frangeš, Dubravko Horvatić, Nada Iveljić, Ljudevit Jonke, Vjekoslav Kaleb, Pajo Kanižaj, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Ivan Kušan, Zvonimir Majdak, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Josip Pupačić, Ivan Slamnig, Petar Šegedin, Antun Šoljan, Dragutin Tadijanović… (Na Plenumu nitko od prisutnih književnika nije glasao protiv „Deklaracije“, ali su poslije izjavljivali da su u vrijeme glasanja bili u drugoj prostoriji, igrali šah ili se nisu htjeli suprotstaviti većini.)

U isto vrijeme održavani su sastanci Upravnog odbora hrvatskih književnika prevodilaca, Razreda za suvremenu književnost JAZU-a. „Deklaracija“ je na svim mjestima prihvaćena gotovo jednoglasno.

Četvrtak, 16. ožujka 1967.

U Večernjem listu na četiri stranice objavljen je izvještaj s plenuma Društva književnika pod naslovom: „Deklaracija o jeziku“, „Živa trosatna diskusija o aktualnim problemima kulture i umjetnosti“. „Aklamacijom prihvaćena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju je ovih dana na sjednicama prihvatilo oko 18 kulturnih i naučnih ustanova i organizacija u Hrvatskoj“.

Petak, 17. ožujka 1967.

Deklaracija objavljena u Telegramu na naslovnici: naslov „Deklaracije“ zauzeo je četiri stupca, tekst „Deklaracije“ dva. Ispod „Deklaracije“ ispisana su imena ustanova potpisnica.

Nedjelja, 19. ožujka 1967.

Počinju žestoki napadi na „Deklaraciju“, njezine inicijatore i potpisnike.

Vjesnik uz „Deklaraciju“ (koja se otada u Jugoslaviji ni u jednom službenik glasilu više nikada neće pojaviti) donosi nepotpisani komentar pod naslovom „Politika, a ne lingvistika“ u kojem se kaže da se poteškoće, kojih u jeziku ima i koje se priznaju, otklanjaju redovitim putem i da nije nužno poduzimati ikakve izvanredne korake i zato se osuđuju oni koju su „Deklaraciju“ napisali i potpisali. Ističe se da je „Deklaracija“ – „pripremana, sugerirana i sastavljena u punoj tajnosti; Nitko od političkih faktora u SR Hrvatskoj nije u tom pogledu bio obaviješten, konzultiran ili pozvan na diskusiju“. Objavljuju i zaključke Novosadskog dogovora o jeziku iz 1954.

Ponedjeljak, 20. ožujka 1967.

Vjesnik počinje objavljivati seriju tekstova komunističkog ideologa Miloša Žanka, u to vrijeme potpredsjednika Sabora, protiv „Deklaracije“. Tekstovi iz pera toga utjecajnog partijskog intelektualca i osobe od povjerenja tadašnjeg stranačkog i državnog vrha u Beogradu uvelike su odredili smjer hajke na „Deklaraciju“.

Srijeda, 22. ožujka 1967.

Vjesnik objavljuje izvještaj sa sjednice Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Savez komunista Hrvatske pod naslovom: „Deklaracija naišla na opravdanu osudu javnosti“, podnaslov „Izvršni komitet upućuje oštru kritiku članovima SK koji su sudjelovali u njenom donošenju i ističe njihovu političku odgovornost“. Republički partijski forumi tražili su istrage i kažnjavanje članova SK koji su potpisali „Deklaraciju“.

Četvrtak, 23. ožujka 1967.

„Deklaracija o jeziku uperena protiv bratstva i jedinstva“ – prva stranica Vjesnika izvještava s plenarne sjednice Glavnog sabora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske.

Petak, 24. ožujka 1967.

Novi broj Telegrama izlazi s pokajničkim priznanjem redakcije da je „Deklaracija“ štetna.

Vjesnik: „Otvoreno pismo zagrebačkih poduzeća: Radnici zagrebačkih industrijskih poduzeća protestirali su u četvrtak na mitinzima u Radi Končaru, Prvomajskoj, Janku Gredelju, ELKI, i u drugim poduzećima protiv nametanja iskonstruiranih problema i sijanja razdora među jugoslavenskim narodima“. Objavljuju se prilozi čitatelja u kojima se napada „Deklaracija“ i potpisnici. Neki novinski natpisi: „Inspiratore „Deklaracije“ treba pozvati na odgovornost“, „Naši narodi nikada i nikome neće dopustiti slabljenje jedinstva Armije“, „Korov oko zdrave biljke“.

Ponedjeljak, 27. ožujka 1967.

Vjesnik: „Čitava Jugoslavija ogorčeno osuđuje „Deklaraciju“. Uz veliki izvještaj o Titovu jučerašnjem govoru u Prištini, citira i Tita: „Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed. … Oni su potajno radili pripremajući „Deklaraciju“ i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom planu hrvatski narod.“

Utorak, 4. travnja 1967.

Novine naveliko pišu o kažnjavanju potpisnika „Deklaracije“. Kazne su izricane na sastancima na kojima se optuženi nisu smjeli braniti i na kojima prema višem nalogu „Deklaracija“ nije smjela biti čitana. Kazne: posljednja opomena, opomena, smjenjivanja s dužnosti, isključenja iz SK, brisanja s kandidacijskih lista, stavljanja na crne liste politički nepoćudnih osoba u medijima. Vlatku Pavletiću zabranjen je pristup novinama i televiziji. Iz Saveza komunista isključeni su Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović i Zvonimir Komarica. Miroslav Krleža podnio je ostavku na članstvo u CK SKH.

Petak, 7. travnja 1967.

Telegram objavljuje redakcijski komentar pod naslovom „Krivica Telegrama“ u kojem navodi da je od Društva hrvatskih književnika Hrvatske i Matice hrvatske dobio molbu da objavi tekst koji su im dostavili. Sve do tada redakcija nije znala da takav tekst postoji ni da se sprema, a da je javnost za taj tekst i njegov sadržaj već znala preko triju uglednih listova i radiotelevizije (16. 3.)

Što je skandalozno tražila Deklaracija?

„Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:

„Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.“ Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.

Dosadašnja ustavna odredba o „srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku“ svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije.

Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.“

Cijeli tekst „Deklaracije“ možete pročitati OVDJE.

Iako su mnogi potpisnici „Deklaracije“ smijenjeni sa svojih radnih mjesta, prisiljeni na ostavke, opozvani, žigosani kao neprijatelji, maltretirani samo su trojica potpisnika, od njih nekoliko stotina, povukla svoje potpise.