Nad svetim Nikolom, kojeg Švicarci štuju kao svoja zaštitnika Bog je izveo čudo – 19 godina živio je samo od svete pričesti, ne uzimajući nikakve hrane.
Intelektualci bi se mogli prestrašiti kad čuju da je Klaus odrastao, a da nije naučio ni čitati ni pisati, da je dakle bio pravi analfabet – nepismen čovjek. Sveti Nikola je već u mladosti bio obdaren mističnim darovima. Upoznao se s pustinjakom Matijom iz Bolsheima, koji je tada bio prior benediktinskoga samostana Engelberga. Taj mu je pripovijedao o „Božjim prijateljima”, duhovnome pokretu koji je bio raširen po Elzasu. Klaus je bio tako inteligentan i hrabar da je obavljao čak dužnost četovođe u vojsci u koju je morao poći.
Imao je dobru ženu, brojnu djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnim stvarima.
U svojim se duhovnim tjeskobama i borbama savjetovao sa svojim duhovnim vođom, Aimom Amgrundom, župnikom u Kriensu, kod Luzerna. Napokon je uz pristanak svoje žene Doroteje, a njoj nije bilo lako dati taj pristanak, otišao živjeti u potpuni samotnjački, asketski način života. Tako su svečevi sunarodnjaci sagradili u Ranftu 1468. kapelicu kraj njegove pustinjačke ćelije u kojoj se sam nastanio. Neobičnost je da je on, otac desetero djece, nakon dvadesetdvogodišnjeg života u braku, ostavio ženu i djecu da bi samo nekoliko kilometara daleko od svoje kuće i dvorišta živio kao pravi pustinjak. Neobično je da je upravo on tako uspješno posredovao u razmiricama između borbenih švicarskih kantona. A najveća je neobičnost u njegovu životu da je tijekom 19 i pol godina – a to je sve vrijeme provedeno u osami Ranfta – živio bez ikakve hrane, osim što se krijepio svetom pričešću.
To je povijesna činjenica, dokazana i zajamčena. Ne radi se, dakle, o kakvoj legendi, koju bi oko sveca splela pučka mašta. Taj čudesni svečev post pomno je ispitan i utvrđen kako od crkvene, tako i od građanske vlasti. Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama.
Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva molitvom brata Klausa, a glasi ovako: “Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene, što mi je zapreka prema Tebi! Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi! Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!”
