Najmlađa žrtva Domovinskog rata je Ivan Špoljarić, ubijen u autokampu Grabovac u kojem su u rujnu 1991. bili smještene majke s djecom i starci. Tog 26. rujna sa srpskih položaja ispaljena je granata na auto kamp gdje su bili smješteni žene, djeca i starci prognani iz okolnih sela.
Zločin je to koji vapi do neba…
Nedaleko ceste D1 podignuto je 2017. spomen obilježje djeci ubijenoj 26. rujna 1991. u turističkom kampu gdje su prognane obitelji iz sela Karana našli privremeno utočište. Granata koju je poslala mržnja (tj. agresor) ubila je troje djece: djevojke Dubravku (17) Josipu (18) i malu bebu Ivana (3 mjeseca).
Naime, tog 26. rujna 1991. godine oko 18.30 sati s brda Višnjevače iznad sela Smoljanca ispaljeni su smrtonosni projektili na autokamp Grabovac koji nisu ubili samo malenog Ivana. Ubijene su i njegove rođakinje Dubravka (17) i Josipa (18) Špoljarić, a osmero ljudi je teško ranjeno, piše 24sata.hr
Bila sam sa mojim Ivanom sama u sobi i držala ga na rukama. Nije spavao, veselo me gledao znatiželjnim okicama. U jednom trenutku čula sam zvuk granate. Geler je doletio i pogodio ga dok mi je bio na rukama. Drugi je pogodio mene. Dok sam ležala na podu, bespomoćna, znala sam da je mrtav, da mu nema spasa – prisjeća se Petra Špoljarić trenutaka kad je izgubila sina.
Vidjevši da mi je dijete mrtvo nisam više razmišljala hoću li i ja poginuti ili ne. No onda sam se sjetila starijeg sina, Rafaela koji je imao samo godinu i pol. Mislila sam ako se meni nešto dogodi kako će on tako malen bez majke. Na sreću, on je s mojom svekrvom otišao u Rakovicu, gdje je živjela njena sestra. Inače bi i njega izgubila – kaže Petra koja je teško ranjena u nogu.
U autokamp Grabovac u to vrijeme bili su smješteni prognanici iz susjednih sela, starci i žene s malom djecom. Tu su potražili svoje privremeno utočište. Petra je s Ivanom bila u paviljonu ‘Jelena’ u kojem su bile i ubijene djevojke. Jedan od projektila kojim je agresor gađao civile u kampu probio je krov, eksplodirao, a krhotine su usmrtile djecu. Svi troje su bili iz sela Korana-Špoljarići.
U trenutku nesreće očevi poginule djece nalazili su se u Korani čuvajući svoje domove. Tužnu vijest čuli su tek ujutro oko 6 sati na radiju.
Petra koja je tada imala 26 godina i koja je već krajem kolovoza prognana zajedno sa ostalima iz svog sela, odmah je istu večer s ostalim ranjenima prevezena u bihaćku bolnicu. No sljedećeg jutra unatoč zabrani liječnika odlučila se vratiti i otići sinu na sprovod. Kaže da je ništa nije moglo spriječiti.
– Jedva sam hodala, ma ne znam zapravo kako sam uopće hodala, ali morala sam ga doći ispratiti. Za ruku sam držala Ivanovog starijeg bracu Rafaela. Znate, upravo je taj maleni Rafael koji je sad veliki momak, ozbiljan čovjek, od skoro 30 godina dobio sina. Moj unuk ima sada tri mjeseca – kaže nam Petra, a u očima joj se u isto vrijeme vidi i sreća i tuga. Petra ima još jednog sina, Luku, kojeg je rodila 1995. godine
– Ivana mi nije mogao nitko zamijeniti, to je bila moja voljena beba koja mi je umrla na rukama, ali kad se Luka rodio bilo mi je malo lakše. Nekako misli zaokupiraš drugim stvarima – kaže nam Petra čiji je suprug Milan, hrvatski branitelj, pripadnik Rakovačke bojne i sudionik u »Oluji« umro prije 7 godina od raka. Imao je tek 51 godinu. Petra kaže, da je stres ‘napravio svoje’.
Hrvatski anđeli rata (najava) – djeca ubijena u Domovinskom ratu
