Slobodan Milošević – predsjednik Srbije, čelni čovjek organiziranja agresije i zapovjednik genocida nad Hrvatima u Hrvatskoj.
Milan Babić – predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine, u stvarnosti okupiranog teritorija Hrvatske, u kojem je pod njegovim političkim vodstvom izvršen genocid nad Hrvatima.
Slavko Dokmanović – predsjednik općine Vukovar, razrušenog i krvlju natopljenog kraja, prisutan na Ovčari, a prema svjedočanstvima i izvršitelj mučenja zarobljenika u genocidu u Vukovaru.
Što je zajedničko svim ovim ljudima, osim što su na različitim nivoima bili provoditelji etničkog čišćenja i genocida nad Hrvatima? Svi oni su umrli ili se (navodno) ubili u Haagu, kao ključni ljudi dokaza o umiješanosti Srbije u rat protiv Hrvatske.
Pokolj u Lipovači je ratni zločin kojeg su počinili srpski odmetnici Hrvatima iz tog sela, u svrhu etničkog čišćenja tog kraja od hrvatskog stanovništva. Pokolj je počinjen 28. listopada 1991., kada su postrojbe tzv. TO hrvatskih Srba ubili 7 Hrvata civila, a od toga čak 5 starijih žena.
Krvavo orgijanje Srbi su nastavili i kasnije kada su u Lipovači na samu Novu Godinu ubili i potom zapalili još 5 starijih ljudi. U Lipovači, nakon 1. siječnja. 1992., sve do oslobađanja sela nije više živio ni jedan Hrvat – tipično etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima, poznato još od ustanka u Srbu.
Prva smrt – vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj i predsjednik genocidne „SAO Krajine“
Milan Babić je 2004. na temelju sporazuma s Tužiteljstvom priznao krivnju za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti počinjen protiv hrvatskih civila na okupiranim područjima, za što je pravomoćno osuđen na 13 godina zatvora. ICTY je tajio mjesto na kojem je Babić izdržavao kaznu. Upravo zbog zločina u Lipovači osuđen je Milan Babić.
Kao tzv. upućeni svjedok optužbe, svjedok “insider” Babić, je svjedočio u postupcima koji su se vodili protiv Slobodana Miloševića i Momčila Krajišnika, a očekivalo se da će ključni doprinos izvođenju dokaza optužbe dati i na budućim procesima Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, te na suđenju Goranu Hadžiću, svima optuženim za ratne zločine u Hrvatskoj 1991-1995, ali i potencijalno najvišim dužnosnicima KOS-a.
Milan Babić je bio ključni svjedok pokajnik:
„Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao“.(Milan Babić)
„Stražari su provjerili ćeliju Milana Babića u 18 sati i sve je bilo u redu, no kada su ponovno provjeravali što se događa s njime u 18.30 sati, pronašli su njegovo tijelo“, jedino je što je o samoubojstvu Milana Babića rekla Aleksandra Milenov, glasnogovornica Haaškog suda.
Priopćeno je da je izvršio samoubojstvo.
Slobodan Milošević – druga smrt u Haagu samo šest dana nakon Babića
Dana 11. ožujka 2006., Slobodan Milošević je pronađen mrtav u svom krevetu u pritvorskoj jedinici UN-a u Haagu, samo šest dana nakon smrti Milana Babića. Čuvar je odmah pozvao zapovjednika i liječnika pritvora. Liječnik je potvrdio da je Milošević mrtav.
Nizozemski ministar vanjskih poslova Bernard Bot izjavio je u Haagu da je Milošević umro prirodnom smrću.
U optužnici protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj general Aleksandar Vasiljević, čelni čovjek KOS-a, izrijekom je imenovan kao jedan od sudionika udruženoga zločinačkog pothvata. Za Vasiljevića je slijedila vrlo neugodna optužba: “Agenti KOS-a upravljali su političkim vođama lokalnih Srba, policije i vojnih snaga uključujući i snage Teritorijalne obrane i dobrovoljce iz Srbije i podupirali ih”. Kada bi kojim slučajem svi članovi udruženoga zločinačkog pothvata bili zajedno izvedeni na optuženičku klupu, vidjelo bi se da je velik broj tih ratnih i političkih lokalnih vođa (Martić, Hadžić, Arkan…) bio u suradničkom odnosu s KOS-om.
U toj su optužnici za Vasiljevića vrlo neugodne bile i optužbe za zločine u srpskim logorima za hrvatske ratne zarobljenike i civile u Srbiji (Stajićevo, Begejci, Zrenjanin, Srijemska Mitrovica), Crnoj Gori (Morinje, Kumbor), BiH (Bileća) i na okupiranim područjima Hrvatske (Knin, Dalj, Lovas, Erdut). Osobito su za njega bile neugodne optužbe koje su se odnosile na vukovarsku bolnicu jer su na svim točkama odlučivanja o sudbini ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, koji su pogubljeni na Ovčari, bili njegovi oficiri KOS-a.
Izvući se iz takve omče za Srbiju je bio pravi pothvat.
Da bi uklonila odgovornost od vrha SFRJ, JNA i Srbije, bilo je važno da u sljedećim haškim optužnicama i sudskim procesima razbije kontinuitet rata za veliku Srbiju u Hrvatskoj i BiH te da se oni prikažu kao dva odvojena rata. Ta dva rata trebalo je svesti na unutarnje građanske ratove i lokalne pobune, a u optužnici protiv Miloševića već su bili kvalificirani kao međunarodni oružani sukobi.
Posebno je važno bilo da se u oba zločinačka pothvata – i u onome za Hrvatsku i u onome za BiH – njihovi članovi nikad ne dovedu zajedno na optuženičku klupu.
Treća smrt – vođa Srba koji su počinili genocid u Vukovaru
Slavko Dokmanović počinio je 29. lipnja 1998. u ćeliji pritvora ICTY-ja u Scheveningenu samoubojstvo, izvijestio je glasnogovornik ICTY-ja Christian Chartier.
Dokmanović, bivši predsjednik vukovarske općinske skupštine, objesio se o kravatu na vratima ćelije, a stražar ga je pronašao nekoliko minuta nakon ponoći. Liječnik, koji je odmah pozvan, nije mogao više ništa učiniti. Tijelo je prebačeno u mrtvačnicu obližnje bolnice.
Dokmanović je bio jedan od ključnih svjedoka o umiješanosti Srbije i JNA u zločinima na Ovčari i genocidu u Vukovaru.
Slučajne smrti zločinaca ili sumnjive smrti?
Postavlja se opravdana sumnja: kako su svi ključni ljudi koji su sudjelovali u genocidu u Hrvatskoj, a osobito Babić i Milošević, umrli u Haagu navodnom prirodnom smrću ili samoubojstvom?
Milan Babić je kao pokajnik bio vrlo nezgodan svjedok o umiješanosti Srbija, a možda indirektno i nekih europskih država koje su podržavale etničko čišćenje koje su provodili Srbi, kao i rat i agresiju na Hrvatsku.
Jednako tako, Slobodan Milošević je bio prvi čovjek fašističko-komunističkog pokreta nastalog u Srbiji 80-ih godina, a koji se iz Srbije prelio i na Srbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te bio pokretač svih kasnijih ratova i zločina koje su počinili Srbi. Sama Carla del Ponte sumnjala je u prirodnu smrt Slobodana Miloševića, pa je govorila i o mogućem samoubojstvu.
Zanimljivo je da je onaj koji je izručio Miloševića, premijer Srbije Zoran Đinđić, kasnije ubijen u atentatu.
Slavko Dokmanović je možda najmanje važan u toj priči, ali sjetimo da možda tome i nije tako. Sva su mučenja, krvava orgijanja, masakri, uništenje cijelog grada, kulturocid, etničko čišćenje i genocid Vukovara i okolice ostali – nekažnjeni. O tome je svjedočio nedavno i vukovarski skup i nepravde o kojima su svjedočile žrtve Slavka Dokmanovića, Milana Babića i Slobodana Miloševića.
Cijeli vojni vrh JNA i cijeli KOS ostao je netaknut!
To s pravom pobuđuje sumnju građana Hrvatske u nepristranost raznih sudova od Haaga do Beograda, ali i hrvatskih sudova, te rada DORH-a. Kako su oni koji su sve organizirali ostali netaknuti i jesu li onda i ove tri smrti u Haagu – slučajne?
Utjecaj ljudi, koji su bili čelni ljudi obavještajne službe i vojske koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, ostao je nekažnjavanjem utjecajan sve do dana današnjeg. Pa makar samo da ucjenjuju čelne ljude u hrvatskim vladama (za ministra policije Božinovića u emisiji Bujica je Ante Glibota rekao da je bio čovjek KOS-a ili djeca nekada utjecajnih komunista kao Andrej Plenković ili Zoran Milanović). Recimo kroz arhive i spise koji se čuvaju u Beogradu i pod nadzorom su Beograda, u kojim piše dosta toga što bi potencijlano moglo biti neugodno za gore navedene i ne samo njih.
Kada se tome dodaju geostrateške silnice i umiješanosti velikih sila u ratove u bivšoj Jugoslaviji, npr. uloge Mitteranda ili engleskih lordova, sve dobiva još na dodatnoj težini, da možda i sve tu nije tako kako se htjelo prikazati javnosti, i da igre imaju puno “dublju” pozadinu.
Stoga, je li sve što se u Hrvatskoj događalo i događa baš slučajno ili se i danas može osjetiti “nevidljiva ruka” koja je donijela toliko zla hrvatskom narodu od 1945. nadalje?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
