“Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati” (Već i svoj jezik Hrvati hoće zaboraviti i drugi narod postati).
Takva je sudbina i nametanje tuđeg jezika najviše pogodila Hrvate upravo u državi Jugoslaviji – hrvatski jezik nasilno je srbiziran od samog početka, a čak je jedno vrijeme zvao se ‘hrvatsko-srpski jezik’.
Velečasni Pavao Štoos, župnik u Pokupskom, osobito je poznat po elegiji „Kip domovine vu početku leta 1831“. Štoos je rođen u Hrvatskom Zagorju i pisao je na kajkavskom hrvatskom narječju. Bio je poznata ličnost među domoljubima i preporoditeljima 19. stoljeća s osobitom brigom za hrvatski jezik rekavši “Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati”. Kasniji događaji za obje Jugoslavije, srbizacija hrvatskog jezika i (prisilno) odnarođivanje Hrvata dalo je Štoosovim riječima proročku dimenziju.
Na današnji dan 30. ožujka 1862. umro je hrvatski svećenik i narodni preporoditelj Pavao Štoos. Pavao Štoos rođen je u zagorskom mjestu Rozga pokraj Dubravice. Radi se o kraju smještenom odmah uz rijeku Sutlu i hrvatsko-slovensku granicu, sjeverozapadno od Zaprešića. Samo nekoliko kilometara od Štoosove rodne kuće rođen je i hrvatski književnik Ante Kovačić.
Štoos je rođen u seljačkoj obitelji, no uspio je dobiti vrlo dobro obrazovanje, zahvaljujući ponajviše dobrotvorima. Bio je izvrstan đak, a školovao se za svećenika. Zaređen je u dobi od 27 godina. Jedno je vrijeme bio biskupski tajnik te profesor bogoslovije. Kasnije je premješten na službu župnika u Pokupskom. Na tom je mjestu ostao čak dvadeset godina, a zatim je imenovan kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Nažalost upravo tada je i umro, sa svega 55 godina života.
U književnosti se javio stihovima na latinskom (jedan je od najplodnijih latinskih prigodničara u hrvatskoj književnosti XIX. st.) i kajkavskom. Zapamćen je po elegiji Kip domovine vu početku leta 1831, koju je objavio kao student 1831. pod naslovom Nut! Novo leto! Mati – sin – zorja! (tiskana je kao Kip domovine u Danici 1835). U kajkavskim stihovima pesimistički oplakuje odnarođivanje Hrvata od svojega jezika, shvaćenoga kao sinonim za narod i naciju. Tiskao je i lamentacijsku pjesmu Glas kričečega vu pustini (1833), pjesme u čast bana Jelačića, Lj. Gaja i J. Draškovića te govor u čast I. Gundulića.
