Kardinal Vinko Puljić: Preživjeli smo i turska vremena, i komunistička vremena, pa i ova ćemo, ako Bog da

S vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom Vinkom Puljićem u vremenu nakon posljednje haške presude razgovarali su na protalu hkv.hr.

U uvodu zabilježavaju podatak sa službenih mrežnih stranica Vrhbosanske nadbiskupije po kojem je prije početka rata u Bosni i Hercegovini, napadom tzv. JNA i srpskih snaga na Ravno u istočnoj Hercegovini (1. listopada 1991.), na području Vrhbosanske nadbiskupije živjelo 528.539 katolika, a u cijeloj BiH 812.256 katolika. Na kraju 2016. godine, prema podatcima koje donosi „Katolički tjednik“, Vrhbosanska je nadbiskupija imala 162.711 katolika, a broj katolika u svim četirima (nad)biskupijama u Bosni i Hercegovini bio je 390.241. Zato će naše prvo pitanje biti upravo u svezi s tim krajnje poraznim statističkim pokazateljima.

Situacija u kojoj se nalazi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini doista je alarmantna. Nestanku hrvatskoga stanovništva najviše je pridonio rat te je iz nekih područja i općina nekad većinsko hrvatsko stanovništvo praktički nestalo. Možete li nam malo pobliže reći kako tumačite to da u odnosu na početak rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji sada živi približno 366 tisuća katoličkih vjernika manje?

Moram malo ispraviti s brojkama. Prije rata je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bilo više od pola milijuna katolika, a sada ih je ispod dvije stotine tisuća. Rat je pustošio župe i progonio vjernike. Oni koji su s nadom ostali u svojim domovima, bili su pobijeni. Tek je manji broj uspio preživjeti na ratištima u svojim domovima. Nakon rata, u programu povratka, i međunarodna zajednica i domaći odgovorni ljudi strašno su birokratski ometali povratak. Oni koji su se uspjeli vratiti, bivali su nesigurni jer su ih po noći pljačkali i prijetili im. Službe sigurnosti nisu ih štitile. I za one koji su se vratili, bilo je iznimno mnogo osporavanja oko osnovnih potreba infrastrukture: struja, voda, telefon, put itd.

Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su se snalazili u mjestima u koja su izbjegli te je ohladila volja za povratkom, a to je i bio politički cilj: da se Hrvati ne vrate. Nakon toga je nastala politizacija, zapošljavanja samo po političkoj podobnosti. Ta stalna politička napetost i neispravljanja nepravde, ljude su obeshrabrili, pa su digli sidro i krenuli u daleki svijet. Nitko ne ide sa svog ognjišta bez velike muke. Sve je pridonijelo tomu da se „etničko čišćenje“ nastavlja, a ozakonjeno etničko čišćenje se ne ispravlja.

Je li tko odgovarao za ratne strahote koje su doživjeli katolički vjernici, s obzirom na to da smo početkom mjeseca od mnogih međunarodnih čimbenika povodom prestanka rada Haaškoga suda slušali samo riječi hvale za njegov rad?

Ljudski su sudovi svi relativni. Oni moraju postojati kako bi se štitila sigurnost i zlo kažnjavalo. Ali, nažalost, ovaj Haaški sud nije ispunio svoj zadatak, jer nije uspio stvoriti proces pomirenja sudeći zločine, jer su selektivno tom procesu pristupali. A samim osuđivanjem, donekle se pravda ispravlja, ali gubitci se ne mogu vratiti. Previše je tu politizacije i medijske igre. Ta nas je klima zamorila i „krade nam nadu“. Svjedok sam svih stradanja i vidim kako nije realno pristupljeno ocjeni zločina.

Ne može se nikako prešutjeti Vaš silan rad i neumorno zalaganje za zaustavljanje rata (za to ste primili i mnoga priznanja, pa i dva počasna doktorata!). Još manje bi Vam tko mogao prigovoriti da niste osobno, u nizu slučajeva, upozorili međunarodnu zajednicu na nejednak položaj u kojem se nalaze Hrvati u Bosni i Hercegovini. No nismo primijetili da je bilo neke primjerene reakcije na Vaše ili druge pozive pa se stječe dojam kako i sama međunarodna zajednica Hrvate u Bosni i Hercegovini tretira kao građane drugoga reda. Tu, po našem mišljenju, u tom očitom kršenju proklamiranih vrijednosti, leži najveća odgovornost međunarodnih predstavnika. Vaš komentar?

Nažalost, Vaša je konstatacija točna. To mi je bilo jasno da oni žele pragmatično riješiti problem BiH, jer su je podijelili na dva dijela. Onda u drugom dijelu Hrvati smetaju da se stvar smiri. Njima ne smeta što u RS nedostaje toliko građana, i Hrvata i Bošnjaka, nego jednostavno konstatiraju da to funkcionira. U drugom dijelu ne funkcionira, zato sam dobio tvrdnju jednog ambasadora: „Ili ćete se seliti ili se asimilirati.“ To me je duboko uvrijedilo, ali mu nisam grubo odgovorio, nego sam rekao: „Gospodine, vi želite mene živa pokopati.“

Mnoge su mi nagrade dijelili misleći da će me time ušutkati. Ali sebe nisam mogao zanijekati, morao sam po savjesti govoriti: ne protiv nekoga, nego za istinu i pravdu.

Znamo kako je problem iseljavanja posljednjih godina pogodio sva tri naroda u Bosni i Hercegovini. Rekli bismo kako to nije osobito iznenađujuće budući da se u Bosni i Hercegovini stvari ne miču s mrtve točke. Treba reći kako hrvatska sastavnica cijelo vrijeme uplaćuje u proračun bosanskohercegovačkih institucija daleko neproporcionalno više nego što ima stanovnika. Istovremeno, s jedne strane imamo težnju srpskoga dijela za potpunim odvajanjem, a s druge strane, unutar Federacije se vrši stalna majorizacija nad manjinskim hrvatskim narodom. Kako može uz takve glavne odnose Bosna i Hercegovina funkcionirati kao država, i ne ugrožavaju li njezin opstanak ponajviše upravo ove dvije politike koje smo naveli?

Kroz povijest znamo da BiH nije sama sebe konstituirala, uvijek su je velike sile „stvarale“. Tako je to i s ovim Daytonom, gdje su skrojili čudnu državu i prepustili je da sama uređuje strukturu. Nemoguće je uspostaviti normalnu ravnotežu, jer su tim sporazumom uspostavljene privilegije i dana mogućnost ovakvoj stvarnosti. Nitko se ne želi privilegija odreći, zato je zamorno ovo natezanje domaćih političara, a i igra međunarodnih, jer je očito koja država za koju stranu navija. Takva politička natezanja stvaraju osjećaj nesigurnosti koji je prvi razlog mnogima koji odlaze iz BiH, i ne samo Hrvati. Nažalost, mnogi su inertni i ne nastoje utjecati na stvaranje pozitivne strategije. Mediji su u rukama moćnika koji svjesno stvaraju ovakvu klimu, sumornu i zamarajuću.

U priopćenju za javnost Biskupske konferencije BiH u povodu presude u Haagu posebno se ističe zločinački karakter nastojanja da se pripadnicima domicilnoga hrvatskoga naroda nametne da Bosna i Hercegovina nije i njihova domovina i da za njih u njoj nema mjesta. Kako procjenjujete položaj katoličkih vjernika i status hrvatskoga naroda u sljedećem kratkoročnom, pa onda i dugoročnom razdoblju? Što u tom smislu očekujete od Republike Hrvatske?

Mi moramo unutar hrvatskog korpusa stvoriti veću političku homogenost i naći jasnu strategiju, koja mora biti iznad stranke. Narod je važniji od stranke. Drugi nam ne mogu pomoći ako ne znamo što želimo i kako to postići. Nažalost, i u Hrvatskoj, prateći rad Sabora vidimo da to nije demokratski put, nego borba za vlast, pa se Sabor pretvorio u svađaonicu i optuživanje. Takvi su nas stavovi nekih ljudi i koštali. To nije moje da prozivam, a svima je jasno što nam se dogodilo.

Treba poštivati granice i suverenost države, ali se ne smijemo stidjeti onoga tko je naše krvi. Svi svjetski narodi itekako se zauzimaju za svoje sunarodnjake u drugim državama, samo se nama prigovara kada se oslanjamo jedni na druge.

Na prvi pogled zvuči paradoksalno, ali u današnjem svijetu globalizacije, interneta dostupnoga većini i brze razmjene informacija i širenja vijesti – sve je teže doći do točnih informacija. Nekako smo pod dojmom da se to može reći i za položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini koji, po našem mišljenju, zapravo nije ni izbliza dovoljno poznat većini hrvatskih građana u Republici Hrvatskoj. Možete li komentirati ovakvu našu procjenu, i gdje eventualno vidite izlaz iz takve situacije?

Ljudi traže ono što ih zanima. Tko je iskreno zainteresiran, može dovoljno dobiti i naći informacija. Nažalost, u Hrvatskoj su mnogi portali plaćeni da truju, pljuju i ogorčavaju javnost. Mnogim smo „novinarima“ smetnja što postojimo, a to duboko boli. Manje boli kada te „pljuje i vrijeđa“ onaj iz drugog tabora jer to, gotovo bih rekao, očekuješ, ali kada to čini onaj od kojeg očekuješ potporu i podršku, vidiš kolika je to zloba.

U javnom se prostoru sve rjeđe može pronaći argumentirana rasprava o nekom problemu, budući da se argumentima i činjenicama sve češće suprotstavljaju ne činjenice, nego etikete kao „desničarenje“, „ognjištarstvo“, „konzervativizam“, „govor mržnje“, „fašizacija“, „populizam“ itd. Dakako, u tom se smislu i Crkvu ponovno pokušava demonizirati, njezinu ulogu u životu hrvatskoga naroda umanjiti ili – što se čini kao krajnji cilj – prikazati štetnom. Nije li to zapravo novi izraz isključivosti prema političkim i ideološkim oponentima, koji smo već u jednom obliku upoznali u vremenu prije demokratskih promjena?

Padom prvih ljudi, grijeh je prožeo čovječanstvo. Grijeh nije najstrašniji sve dok je čovjek svjestan svoje grješnosti. Ali, kada grijeh prijeđe u zlobu i pokvarenost, tu nema lijeka, to je đavolsko djelo. Ta trulež urušava ono što je ljudsko i što treba pomoći izgrađivati društvo. S takvim stavovima nemam potrebe komunicirati, ali niti dopustiti da mi zamagle pogled pred istinom i vrjednotom čovjeka i njegovim dostojanstvom.

Nitko od nas nije nepogrješiv. Dokle god je u Crkvi ljudski element, pogrješivost je stvarnost. Ali ne smijemo to smatrati normalnim, nego uporno čuti Isusov poziv na obraćenje i opredjeljenje za dobro i za čovjeka.

Kako gledate na ulogu Katoličke Crkve u današnjoj Bosni i Hercegovini? Rad s vjernicima i ta duboka povezanost s narodom, čini nam se, nisu ni po čemu oslabjeli. No naroda je sve manje. Kako pronaći riječi utjehe, nade i ohrabrenja za one koji su ostali, posebice u ovim nedvojbeno teškim vremenima? Snage, i pored svega – kako smo se osvjedočili toliko puta u povijesti – ima i danas, zar ne?

Crkva je pozvana i poslana svjedočiti i naviještati nadu koja je utemeljena na Kristu raspetom i uskrslom. Isus nas hrabri: „Ne boj se stado malo“. Nije ničija do zore, kaže narodna. Preživjeli smo i turska vremena, i komunistička vremena, pa i ova ćemo, ako Bog da. Gdje god „zakopamo“ po BiH, naći ćemo kosti mučenika. Zato nam je ta gruda sveta. Treba znati poštivati krv, znoj i suze naših predaka koji su natopili tu grudu. Ne smijemo biti kukavice kao njihovi potomci.

Domicilnomu hrvatskom stanovništvu Bosna i Hercegovina je domovina. Međutim, normalno je da su i veze Bosne i Hercegovine i Hrvatske posebne, dovoljno je pogledati dugu granicu, pa tako i veze između hrvatskoga naroda u ovim dvjema državama imaju brojne posebnosti. Općenito, to što Hrvati žive s obiju strana granice prečesto se predstavlja kao problem, umjesto kao prednost. Čini nam se kako bi se na kulturnom planu ili po pitanju unaprjeđivanja školskih sustava moglo učiniti više. Kakva su Vaša razmišljanja?

Vaša je tvrdnja utemeljena. Mnogo se učinilo, a može se još više. Međutim, tu svijest trebaju prvo mediji prenijeti, onda političari zastupati, a zatim svi žitelji u Hrvatskoj shvatiti. Valja mijenjati stereotipe razmišljanja i imati šire poglede koji obuhvaćaju dalje.

Božić i božićni blagdani posebna su prilika za okupljanje obitelji, koje su danas često rastrgane obvezama i, nažalost, u našem hrvatskom slučaju, posebno pogođene odlaskom na rad u inozemstvo, odnosno iseljavanjem. Koliko je važno u današnjem vremenu sačuvati obiteljske veze i kakvu biste u tom kontekstu uputili božićnu poruku našim čitateljima?

Nažalost, to okupljanje na svom ognjištu i u rodnom kraju posebno će biti otežano zbog granice i gnjavaže na graničnim prijelazima. Mnogi bi došli, ali ih plaši satima čekati na prijelaz u svoj rodni kraj.

Posebno sam tu žalopojku slušao od ljudi koji bi svake nedjelje došli u Posavinu na Misu, ali ih ubi to čekanje. Taj gest pomaže etničkom čišćenju u ime EU. Tužan sam kako starije stanovništvo koje je opstalo na svojim ognjištima pati jer su ih djeca ostavila, ali ljubav im ne dopušta da na njih „krte“.

Dodajem Božićnu poruku koju sam uputio vjernicima:

Naše mjesto uz Božićne jaslice

U susret Božiću

„Svi su išli, svatko u svoj grad da se upišu. Tako i Josip jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše“. (Lk 2,3-4)

Neizmjerno dobri Bog u povijesne okolnosti čovječanstva i životnu svakodnevicu upisuje povijest spasenja satkanu od neizmjernog broja niti koje povezuje u divni sklad svoje trajne božanske ljubavi prema čovjeku. Tako i u povijest cijelog čovječanstva po Mariji, koja s Josipom odlazi na popis stanovništva u Davidov grad Betlehem, ispisuje svojim božanskim rukopisom povijest svoje ljubavi. Poslušni Duhu Svetom u svojoj svakodnevici Marija i Josip hode prema Betlehemu. Tako su i tisuće vjernika širom ove zemlje hodile i hode na Svete mise Zornice otvarajući se poticajima Duha Svetoga i pripravljajući mjesto Isusu za rođenje u srcu svakoga od njih. Isus se želi roditi u svakom vjerničkom srcu, u svim našim obiteljima i u svim našim župnim zajednicama. Došašće je blagoslovljeno vrijeme kroz koje hodimo kao što su hodili Marija i Josip prema Betlehemu. To je molitveni i pokornički hod kojim izražavamo svoju vjeru u Gospodinov dolazak. Želimo očistiti svoje srce pristupajući sakramentu ispovijedi da ono bude mjesto u kojem će se roditi i udomiti utjelovljeni Sin Božji. Simbolika Zornica je u hodu Marije i Josipa prema Betlehemu. Kao što zora nakon noći najavljuje svjetlo dana, tako nas i slavlje Zornica vodi božićnom svijetlu. Mnogi će poput Marije i Josipa za ovaj Božić poći u svoj rodni kraj, u svoj zavičaj, među svoje najbliže. Neka taj susret istinski bude izvor božićne radosti da ne zaboravimo svoje korijenje i da se to korijenje ne osuši.

Događaj Božića

„Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle jer u gostionici nije bilo mjesta za njih“. (Lk 2,6-7)

Bog prihvaća jaslice da se udomi u čovječanstvu. U trenutku dok silazi s nebesa na zemlju, za malenog Isusa nema mjesta u ljudima i među ljudima. I to se nebrojeno puta ponavlja kroz povijest. Božja darežljivost posebno je vidljiva u darivanju života, a toliko puta čovjek ne prihvaća život u skromnosti. Zaokupljen trkom za uživanjem, zaslijepljen sebičnošću, vođen oholim nadmetanjem i zahvaćen pohlepom čovjek današnjice kao da sve više gubi osjećaj za tu božansku skromnost koja se očitovala rođenjem u jaslicama. Doživjeti Isusovo rođenje znači vratiti se skromnosti, poniznosti, jednostavnosti. Evanđelje nam poručuje da se Bog objavljuje malenima. I ovaj Božić divna je prigoda da se otvorimo Božjemu Sinu i poput njega prihvatimo život u jednostavnosti i skromnosti.

Naći ćete Djetešce

„Pastirima pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: „Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio spasitelj – Krist, Gospodin i neka mu ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce gdje leži u pelenicama gdje leži u jaslicama!“ (Lk 2,8-12).

Na mnogo načina Bog šalje svoje svijetlo onima koji su otvoreni Božju riječ čuti. Nekad je to po nevidljivim nadahnućima, a nekad po konkretnim osobama. Navještaj radosne vijesti i ono evanđeosko „danas“ traje svakoga dana, a osobito na Božić. Zato ovog Božića želimo otvoriti „uši srca“ kako bi čuli tu blagu vijest da se Bog rodio među nama. Dok nas svakodnevno zapljuskuje buka zamamnih poruka koje nude užitak u raznim zarobljenostima i ovisnostima, otvorimo uho i srce za tihu i blagu vijest kojom anđeli javljaju da nam sam Bog šalje svoga Sina Jedinorođenca da nas spasi. Ta radosna vijest razgoni svaki strah iz čovjekova srca i uzrok je veselja pojedinca i cijelog naroda Božjega jer je Bog pohodio svoj narod. Po Isusovu rođenju Bog pokazuje da nije daleko nego sasvim blizu – u nama i među nama; da ne ruši i ne lomi nego u skromnosti i tišini pokazuje svoju neizmjernu ljubav prema čovjeku. Božićno vrijeme najprikladnije je vrijeme da u punini doživimo tu nježnu, blagu, tihu i trajnu ljubav Božju prema svakome od nas.

Slava Božja i Mir ljudima

„Odjedanput se anđelu pridruži mnoštvo vojske nebeske koja je hvalila Boga: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi“. (Lk 2,13-14)

Svi stanovnici neba raduju se i hvale Boga na visini. U isto vrijeme žele mir ljudima na zemlji kojima Bog pokazuje tako veliku ljubav darujući im svoga Sina. Dati i davati slavu Bogu znači naći sebe u svom dostojanstvu. A mir stanuje tamo gdje je Bog, tamo gdje vlada Božji zakon ljubavi kao vrhunac i mjerilo svega. Kad Boga prognamo iz svog srca, iz obitelji i iz društva, tada nastaju sukobi, zavisti i mržnja što kao posljedicu često ima nemile ratove. Mnogi od nas iskusili su svu okrutnost rata čije posljedice još proživljavamo. Štoviše, kao da se javlja i strah od novog rata. Čini se da sve više težimo za novcem, prestižem i prolaznom zemaljskom slavom i da su nam uši zatvorene za Božju riječ, da u našem srcu nema mjesta za Boga. Mira neće biti dok Bog ne bude na prvom mjestu u našem srcu i našim obiteljima i dok u našem društvu ne zavladaju zakoni utemeljeni na Božjem zakonu ljubavi i otvorenosti prema životu. U tom duhu molim da Božji mir zavlada u ljudskim srcima, u obiteljima, među ljudima, u narodu i među narodima.

Hajdemo i mi do Božićnih jaslica

„Kad anđeli od pastira odu na Nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugome: Hajdemo dakle do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin“. (Lk 2,15)

Svatko od nas je pozvan za ovaj Božić odgovoriti na tu poruku Radosne vijesti: poći i naći Novorođenče u otajstvu vjere. Poput pastira pozvani smo poticati jedni druge na zajednički hod u susret Gospodinu. Tjelesnim očima ne možemo ga vidjeti, ali očima vjere možemo ga i doživjeti i vidjeti. Ne bi trebali živjeti kao da se Isus nije rodio. Pastiri su se divili toj poruci. I mi smo pozvani otvorena srca prihvatiti dar vjere i diviti se tako velikoj Božjoj ljubavi prema nama.

Prebirati u svom srcu

„A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u svom srcu“. (Lk 2,19)

Pozvani smo poput Marije produbljivati iskustvo vjere kroz trajno razmišljanje i molitvu. Božićno vrijeme osobito je pogodno da, poput Marije, prebiremo otajstva spasenja u svom srcu čitajući Sveto pismo, moleći krunicu, sudjelujući u slavlju Euharistije imajući na umu da sve to izgrađuje naš vjernički identitet.

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, upućujući vam ove riječi Evanđelja, želim da vas božićna radost zahvati, ispuni vam srce i oplemeni dušu kako bi naši međusobni odnosi zračili Isusovom prisutnošću. Zauzmite svoje mjesto uz božićne jaslice i neka vam Božić izliječi sve rane i na duši i na tijelu te božićno svjetlo obasja sve vaše staze da hrabro s nadom kročite kroz život. Ne dajte se zavesti mračnim glasinama koje kradu nadu. Sačuvajte božićno svjetlo i u srcu, i u obitelji i u međuljudskim odnosima. Otvorimo svoje srce prema našim susjedima i komšijama koji drugačije vjeruju jer nas veže ista Božja ljubav i jer nas je Bog pozvao na zajednički suživot u ovoj našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini. Molimo za sve kojima je povjerena vlast u ovoj zemlji da rade i surađuju na dobro svih ljudi. Molimo novorođenog Isusa za tolike koji trpe siromaštvo, za one koji su prognani, bolesni, zaboravljeni i ostavljeni; molimo i za one koji brinu za bolesnike i nemoćnike, uključimo u molitvu sve utamničene i one koji služe društvu kao djelatnici u zatvorima; molimo za teške grešnike da se pokaju za svoje grijehe i obrate se te drugima čine dobro; molimo i za medijske djelatnike da budu što više u službi radosne vijesti; za sve sadašnje i buduće majke da budu otvorene novom životu; za sve koji su se odazvali Božjem pozivu da Gospodina životom veličaju i slave te nesebično služe ljudima; za prosvjetne djelatnike da djecu i mlade uče dobru; za vojnike i policajce da budu u službi slabih; za sve ljude da budu nositelji i graditelji mira. U tom duhu neka vam je čestit Božić, neka vas ispuni radošću i nadom kako bi hrabrom vjerom i ispunjeni Božjim blagoslovom zakoračili u Novo ljeto 2018.