Dana 15. siječnja 1992. donio je radost cijeloj Hrvatsku. Zemlja je razorena ratom i okupacijom srpskih pobunjenika iz Hrvatske, četničkih doborovoljaca iz Srbije i komunističke vojske Jugoslavije, neprijatelj je pred svakim većim hrvatskim gradom na crti bojišta, ali nečega Hrvatima nije nedostajalo – hrabrosti i nade.
Je li danas nakon više od četvrt stoljeća Hrvatska i san njezinih ljudi izdan od političkih elita i stranaka? Je li narodu, malo po malo oduzeto ono što ga je krasilo i kada je bilo najteže, a to je hrabrost i nada?
Neizvjesnost je bila opipljiva. Do 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznali samo Island, Vatikan i San Marino, kao i zemlje koje su se i same borile za međunarodno priznanje: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Estonija. Ali kada je 15. siječnja uslijedilo njemačko priznanje, tada je krenulo. Prvi su se Njemačkoj pridružile svih 12 članica tadašnje Europske unije, te Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Nakon toga budućnost je izgledala manje neizvjesno.
Dan prije priznanja Hrvatske u Osijeku je organiziran koncert za branitelje Osijeka na kojem su bili Anja Šovagović, Urša Raukar, Doris Košta, Barbara Nola, Filip Šovagović, Dragan Despot…
Krešimir Sudar, tada vojnik Hrvatske vojske, bio je zadužen kao pratnja da vrati izvođače u Zagreb tog 15. siječnja 1992. godine.
„Vozili smo se u minibusu kojim su naši dečki išli na liniju prema Laslovu. Na autobusu nije bilo mjesta na kojem nije bio izbušen od gelera ili metaka, a umjesto stakala imao je zavarene limene ploče na prozorima i vjetrobransko “staklo“ od pleksiglasa. Kada smo došli u Zagreb, nije nam bilo jasno što se događa. Zagreb je „gorio“. Tu smo saznali da smo postali međunarodno priznata država. Ljudi na ulicama, zastave… Na povratku, kada su vidjeli naš izrešetani autobus, u Dubravi nas je zaustavila nepregledna masa ljudi, nije se moglo proći. Svi su slavili”, ispričao je svoje sjećanje na taj dan Krešimir koji je samo četiri dana nakon toga teško ranjen snajperskim metkom i danas je stopostotni invalid Domovinskog rata.
Prisjećajući se tog trenutka i velikih nadanja, kaže da nije ni prije tog dana osjećao strah da neće stvari završiti tako da će Hrvatska doći na svoje granice i da je bio pun vjere u sposobnost Hrvatske vojske i hrvatskog naroda da „riješi stvari“.
Sandra Lacić 15. siječnja 1992. godine bila je u sanitetu 106. brigade, a sjećanja na taj dan su joj vrlo živa jer je u trenutku priznanja bila u – svatovima.
„Bili su to ratni svatovi, registracija kod matičara i privatno slavlje u stanu. U Osijeku se i pod granatama živjelo i voljelo. Sjećam se da jedino mladenka nije bila u uniformi te večeri. Međunarodno priznanje došlo je Zvonku i Snježani kao vjenčani poklon. Uz svatovsko veselje smo slušali na radiju tko nas je sve priznao i to je bio još jedan razlog više za slavlje“, sjeća se Sandra.
Dok priča o tom danu, osmijeh joj ne silazi s lica. Osmijeh isto tako nestaje na pitanje: A danas…?
„Dobili smo svoju državu, ali imam osjećaj da nismo dobili dosta drugog. Država je dobila samostalnost, ali narodu je teško ‘životarit’ i preživljavat“, kaže Sandra. Rastavljena je majka dvoje djece zbog koje je najviše brine budućnost zemlje u čijem je stvaranju sudjelovala. Sin je završio ugostiteljsku školu, ali radi samo preko sezone na obali. Stalan posao još nije „okusio“. Kćer polaže ispite na Pravnom fakultetu i redovita je studentica. Što ju čeka nakon diplome, posao ili zavod za zapošljavanje, to su brige koje danas Sandra ima.
Nives Bertić je 1992. bila 15-godišnja djevojka koja je u Njemačkoj tog siječnja kao izbjeglica pohađala školu. Kako sama kaže, za priznanje nije ni znala dok nije taj dan nazvala kući u Osijek da se čuje s roditeljima.
„Tada još nisam znala koliko je to bitno i veliko, ali se sjećam da sam bila vrlo uzbuđena jer sam očekivala da će granatiranje prestati i da ću se vratiti kući što prije“, kaže Nives koja je danas zaposlena i udana majka dvoje djece. Iako cijenjena u svojoj struci optičara, ostvarena kao roditelj, privatno i poslovno afirmirana osoba, ne miri se s činjenicom da kao građanka nije zadovoljna.
„Ja sam jako sretna da imamo hrvatsku državu, samo je ona u jako lošem stanju. Ne bih ja da Hrvatska nije Hrvatska, ali bih voljela da smo ju malo bolje uredili. 26 godina je jako dugo vrijeme i da je svatko samo jednu dobru stvar napravio, danas bismo bili u daleko boljem položaju. Previše je lopovluka, ne-demokracije koja se prodaje za demokraciju, korupcije, nepotizma… Osjećam stalno da smo mogli i trebali bolje“, kaže Nives.
Zanimljivo je da svi sugovornici s radošću pričaju o 15. siječnja 1992., ali ta radost nestaje kada pogledaju na kalendar. Četvrt stoljeća je jako dugo vremena i političke elite koje su vodile i vode Hrvatsku cijelo ovo vrijeme – to ne razumiju ili ne žele razumjeti. Došlo je vrijeme da se elite trebale dobro zamisle u kojem smjeru vode narod i zemlju, kojoj nikada i u najtežim trenucima nije nedostajalo hrabrosti i nade koja danas polako, ali sigurno, kopni.
Hrvatski političari imaju samo jedan jedini, ali prevažan zadatak – omogućiti da se ostvari hrvatski san o voljenoj državi, o mjestu u kojoj će svi Hrvati i svi ljudi dobre volje radosno i rado živjeti, usprkos svakodnevnim brigama i nevoljama, kojih mora biti.
Ili će sve ostati nedosanjani san? Valja nam se probuditi, obnoviti san i krenuti u budućnost s jasnom vizijom i željom da ostvarena Hrvatska bude ono što su sanjali naši preci, naši mučenici, naši vojnici, naši branitelji, naše uplakane majke i brojne generacije Hrvata.
Da, Hrvati danas žele da se ‘hrvatski san’ ostvari u punini!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
