Malo ljudi zna, prema riječima akademika Davorina Rudolfa, da je rat u Hrvatskoj, u pravom smislu te riječi, počeo agresijom i ulaskom JNA u Baranju. Praćenih sa čak 60 tenkova uz brojne četnike iz Srbije, nekoliko dana nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske 25. lipnja 1991. godine. Također, dr. Rudolf tvrdi da je kraj rata formalno-pravno bio 23. kolovoza 1996. godine, a da teze o „građanskom ratu“ plasiraju Velikosrbi, a prihvaćaju ostaci hrvatske kvaziljevice. Sve je krenulo nakon mitinga 6. veljače 1991. u Baranji, u središtu Belog Manastira.
„Puzajuća agresija“
Zbog toga svi oni, koji ispravno dijagnosticiraju metode politike Srbije i tamo konstantno dominantnih Velikosrba kao oblik „puzajuće agresije“, trebaju se vratiti unatrag. U vrijeme pred početak Domovisnkog rata, ali i pažljivo promotriti srbijansku politiku „puzajuće agresije“ u posljednjih 150 godina. Ta perfidna i podmukla politika Srbije, koja u trenutku realizacije ne preza ni od najvećih zločina, djeluje po istom obrascu praćena terorom i ubijanjem i u prošlosti. 1918. godine (stvaranje Jugoslavije i početak terora), 1928. (ubojstvo Radića i Hrvata u Beogradu), 1939. (stvaranje Banovine Hrvatske), 1941. (brojni zločini nad Hrvatima već u ljeto te godine od Srba do Dtvara),1945. godine (masovni pokolji i ubijanja) te konačno i 1991. godine kada se sve to pretvorilo u otvoreni napad za Veliku Srbiju.
U stvari, 1991. godina bila je trenutak kada je Srbija smatrala da treba i formalno-pravno kapitaliziratri dvije velikosrpske Jugoslavije, te sve zločine, terore, ubijanja i progone koje su sustavno vršili opresivni fašističko-monarhistički i komunistički režimi kojima se upravljalo iz glavnog grada Srbije (i Jugoslavije).
Početak rata u Baranji
Sve to je osjetila na svojim leđima Baranja i njezini stanovnici koji nisu bili Srbi – Hrvati i Mađari ponajprije, dok su baranjski Nijemci već odavno bili poubijani i protjerani.
Premda je teren za agresiju na Baranju, kao i Hrvatsku, pripreman dugo godina, počet ćemo sa 1991. godinom uoči rata. „Mitingovanja o ugroženim Srbima”, „povampirenim ustašama”, „krvožednim Tuđmanovcima” i sva paklena buka i urlikanje iz Srbije što su je Hrvati morali slušati o sebi, da bi na kraju sami Hrvati bili izloženi genocidu od strane onih koji su im to vikali.
Obično to biva u životu tako – oni koji viču o ugroženosti, jako ugrožavaju druge. Oni koji viču o fašizmu, sami nose njegovo sjeme u srcu. Oni koji viču o koljačima, sami drže nož u rukama.
Miting u Belom Manastiru
Nakon mitinga 6. veljače 1991. u središtu Belog Manstira, kojeg je organizirala Srpska demokratska stranka koja je imala predstavnike i u Hrvatskom Saboru, s izlikom da su Srbi u Baranji ugroženi od „ustaša”, tj. Hrvata, dolazi do velikog straha i nelagode kod nesrpskog stanovništva Baranje. Istovremeno, taj obrazac se događao i u drugim dijelovima Hrvatske gdje su živjeli Srbi, „urlatori“ sa mitinga na kojima su se okupljale desetine tisuća Srba iz Hrvatske, prijetili su, huškali, širili govor mržnje prema Hrvatima i pozivali na – rat.
Od veljače 1991. u Baranji više nema mira – govornici srpske nacionalnosti, od kojih su neki bili i zastupnici parlamenta Srbije u Beogradu, vrijeđali su hrvatski narod i političko vodstvo na čelu s dr. Tuđmanom. Prijetili s JNA (koja je već prije podijelila oružje mnogim slavonskim i baranjskim Srbima u ljeto 1990. godine). Prijetili četničkim odredima iz Srbije koji su bili spremni doći preko Dunava u obranu „vekovne srpske Baranje”. Što su ubrzo i učinili, kada su koji mjesec kasnije ušli „ruku pod ruku” s komunističkom Titovom JNA preko dunavskih mostova u Baranju, te počeli svoj krvavi pir.
Srbi su na mitingu u Baranji tvrdili da u Hrvatskoj vlada „ustaška vlast” i pozivali otvoreno na rušenje demokratski izabranih vlasti. Osobito su se oborili na predsjednika Hrvatske dr. Franju Tuđmana tražeći njegovo uhićenje od JNA.
Pojava naoružanih snaga u Baranji
Istovremeno, u naseljima sa srpskim stanovništvom u Baranji, kao i cijeloj istočnoj Slavoniji, počele su se pojavljivati naoružane straže, gdje su zajedno bili bradati četnici s kokardama i ljudi u partizanskim odorama s petokrakama. Stajali su jedni uz druge s oružjem, na braniku navodno ugroženog srpstva od Vardara do Zagreba, tobože braneći se od „ustaša”.
Počinju i prvi napadi na Hrvate Baranje, miniranja objekata, prijetnje, bacanje bombi u dvorišta…
Strah se uvukao u mnoge hrvatske domove Baranje.
Miting u Jagodnjaku
Dva mjeseca kasnije, u travnju 1991. godine, na četničkom skupu u baranjskom Jagodnjaku, naselju 20-ak kilometara sjeverno od Osijeka, održan je novi i oštriji prijeteći govor na kojem je uz Vojislava Šešelja i Jovu Ostojića govorio i Milan Paroški koji je Hrvatima najavio pokolj:
„Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima op.) mora biti jasno da su oni ovde dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe!” rekao je tada Paroški, inače parlamentarni zastupnik Skupštine Srbije.
Sam Šešelj se pred okupljenim Srbima u Jagodnjaku obrušio i na srbijansku Vladu što nije već tada Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem pripojila Srbiji. Vikao je o granicama „velike Srbije“ do crte Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, te poručio da „Hrvatima treba zahrđalim kašikama vaditi oči“. Što se i dogodilo već nekoliko dana kasnije u masakru u Borovom Selu gdje su nekim hrvatskim policijacima iskopane oči.
Šešelj je tada u Baranji, prema riječima Pere Kovačevića, čak bio uhićen, priveden i pušten!
Vojni sud u Osijeku je zbog ovog slučaja u Baranji, naravno u odsutnosti, 1992. godine Šešelja, Paroškog i Ostojića proglasio krivim „zbog kaznenog djela – protiv Republike Hrvatske, izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti”.
Šešelj je osuđen na 4,5 godine, a Paroški i Ostojić na po četiri godine zatvora zbog poticanja na rat i pobunu u Baranji, ali tada je već „vojvoda bez brade” bio daleko od Hrvatske, kao i Arkan i Goran Hadžić po istom obrascu.
„Puzajuća velikosrpska agresija“ koja je pripremala „meki teren“ godinama posvuda po Hrvatskoj, pa i Baranji, uskoro je poprimila oblik otvorenog rata, etničkog čišćenja i genocida nad hrvatskim narodom.
Rat u Hrvatskoj formalno počeo – u Baranji!
Nakon niza uvodnih mitinga, sijanja straha među Hrvatima, ali i baranjskim Srbima, prijetnjama o „dolasku ustaša” – dolazi do vojne agresije. Po riječima akademika Davorina Rudolfa, srpska okupacija Baranje, 3. srpnja 1991., može se međunarodnopravno smatrati početkom rata između Srbije i Hrvatske. Tada su, kako tvrdi ugledni akademik, istočni dio Hrvatske napale srpske snage, u Baranju je ušlo oko 60 tenkova JNA, pripadnici srpskih paravojnih snaga, koji su okupirali to hrvatsko područje i njegovo središte Beli Manastir.
Prije toga Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. proglasio neovisnost i suverenost Republike Hrvatske, donijevši četiri državotvorna dokumenta, na osnovi referenduma, kad se od 83,56 posto biračkog tijela njih 92,18 posto očitovalo za neovisnost Hrvatske.
„Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”, izjavio je.
„Hrvatska nije htjela rat“
Dodao je kako se i događaji u Pakracu, na Plitvicama i Borovu mogu smatrati sukobima, ali ne i agresijom i početkom rata protiv Hrvatske, koji je povela JNA, Srbija i Crna Gora, koja je 23. i 24. rujna 1991. napala krajnji jug Hrvatske, dubrovačko područje. Rudolf drži kako je agresija i rat protiv Hrvatske vođen do 23. kolovoza 1996., kad je potpisan sporazum o punoj normalizaciji između Hrvatske i SR Jugoslavije.
Smatra kako su deplasirane teze o „građanskom ratu” i „dogovorenom ratu” koje plasiraju srpski krugovi, a koje „prihvaćaju neki kvaziljevičarski intelektualci u Hrvatskoj kako bi oslobodili Srbiju optužbe o agresijskom ratu”. „Hrvatska nije htjela rat, nudila je konfederaciju i savez suverenih država, što je Srbija odbacila i, konačno, nijedan hrvatski vojnik nije prešao granicu Srbije i Crne Gore”, istaknuo je dr. Rudolf.
Premda je teror i prijetnje Hrvatima u Baranji već trajao mjesecima, postoji poznati snimak hrabrog i ogorčenog Hrvata snimljen prilikom dolaska JNA i četnika u Baranju kada je rekao: „Ovdje sam kuću napravio, stvorio i ne idem odavde!“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
