Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije, Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada.
Prijetvornom akcijom u kojoj su sudjelovali i Bošnjaci koje je primio i naoružao HVO, Armija BiH napada Mostar i HVO, te zauzima istočni dio grada radeći od sebe ekskluzivnu žrtvu rata u Hercegovni. Osim toga, Armija BiH je bila počinila i brojne zločine sjeverno od Mostara prema Jablanici i Konjicu.
Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja. Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.
Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija “Lipanjske zore” oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.
Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci. Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.
Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.
Od puno malobrojnih Muslimana koji su sudjelovali u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“, pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su ostali većinom čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.
Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.
Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio.
Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!
Strašne slike posljedica borbi u Mostaru 1992. godine:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
