Predavanje “Bl. Alojzije Stepinac – na putu svetosti” održao je mons. dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog kardinala Alojzija Stepinca u srijedu 18. ožujka u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu.
Predavanje je započelo molitvom Blaženiku koju je napisao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, a na početku je sve okupljene pozdravio sisački biskup Vlado Košić. On je istaknuo kako je cilj ovoga predavanja iz prve ruke čuti u kojoj je fazi proces kanonizacije blaženog Stepinca koji sada neargumentirano ima neka osporavanja. Rekao je kako Božja stvar uvijek pobjeđuje, te će tako i Stepinac zasjati punim sjajem, jer on je „kompas i najsvjetliji lik Crkve u Hrvata“ kao što ga je 1998. godine na Mariji Bistrici nazvao sv. Papa Ivan Pavao II. Podijelivši s nazočnima želju da kardinal Stepinac dobije svoj spomenik u Sisku, ispred Velikog Kaptola, biskup je izrazio mišljenje kako bi on u skoro vrijeme trebao postati i zaštitnik Hrvatske.
Govoreći o bl. Stepincu mons. Batelja se dotaknuo brojnih fascinantnih činjenica o njegovoj predanosti, hrabrosti i upornosti, kao i onih o njegovu progonu i uzništvu. Istaknuo je da kada se promatra blaženika, on se ni u jednoj etapi svog života nema zašto kajati.
„Jednom kada je zauzeo životni smjer tome je uvijek ostao vjeran, a mogao je ostati vjeran zato jer je svoj život upriličio i uvijek ga je podlagao ne svojoj volji i svojim prohtjevima, nego Božjoj volji“, rekao je mons. Batelja te dodao kako za početak kanonskog postupka za proglašenje svetim, između ostalog, taj netko mora još za života uživati da se o njemu govori da je sveti čovjek, što je za Stepinca više nego očito.
„Želio bih reći kako u Nadbiskupiji postoji pet velikih kutija materijala, svjedočanstava ljudi o uslišanjima i ozdravljenjima, koje su ljudi sami donijeli. Znakovito je, svaki taj papir ima potpis nekog od ljudi koji su radili u Nadbiskupiji, dakle, radi se o nečemu provjerenome. Imao sam i nedavno jedan slučaj iz Osijeka, čovjeka koji je došao iz komune i prošao pakao droge. Služivši misu u katedrali vidio sam ženu koja ide na koljenima od vrata katedrale do groba blaženika. Poslije je došla u sakristiju s tim svojim sinom i rekla mi je: Velečasni, ja sam ga rodila prije trideset i toliko godina, a sada mi ga je u život i kuću vratio Stepinac. Kad čovjek dođe u kontakt s tom ne samo živom vjerom, nego s tim da je nešto izmoljeno i Bog izišao ususret čovjeku u poteškoćama života, onda je to ona radost koju je doživio onaj hromi iz Svetog pisma kada ga je Isus ozdravio. Ali, Isus nije ozdravio sve bolesnike u Izraelu, tako i mi ne možemo očekivati da će svatko biti ozdravljen ili utješen kada on hoće, nego onda kada je to Božja volja“.
Predavač je rekao i kako je naša osobita blagodat i Božji dar to što je na ovom podneblju iz naše Crkve nikao i iz naroda potekao jedan hrabar i odvažan čovjek koji je podmetnuo leđa u zastupanju prava čovjeka, shvativši kako samo u slobodnom narodu može biti slobodna Crkva, a to znači da se može slobodno naviještati Evanđelje.
„Pišući u svom dnevniku, Stepinac između ostalog razmišlja što se to nadbiskupu Baueru svidjelo na njemu da ga je preporučio za službu, te kaže da je vjerojatno to što je on uvijek zauzimao jasan i načelan stav kada se radilo o pitanjima vjere, morala i sudbine naroda. Mi stojimo pred čovjekom jasne vizije koji je već tada bio svjestan da se ide ususret teškim vremenima. Kod blagoslova kapele u Svetoj Jani 1937. godine, Stepinac je rekao kako taj narod ide s njim i gdje god se pojavi, masa svijeta kliče mu: Hosana, ali kako se boji da će mu za koju godinu vikati: raspni ga. On živi tu stalnu napetost, ali to i pokazuje njegovu jakost“, rekao je mons. Batelja te ispričao zgodu iz Kravarskog koja još više pokazuje njegovu hrabrost. Tada je usprkos prijetnjama da ne dolazi tamo na krizmu „jer će biti krvi“, otišao svjestan da ako ne ode, više nikad neće smjeti slobodno izvršavati svoju pastoralnu službu .
Mons. Batelja progovorio je još Stepinčevoj vjernosti Svetoj Crkvi i neustrašivom zastupanju pravde i osuđivanju nepravde bez obzira na režim koji je vladao, o brizi za siromašne, spašavanju slovenskih svećenika i prognanika, zbrinjavanju siročadi i brojnim drugim primjerima svetačkog života.
Na kraju predavanja nazočnima se obratio sisački povjesničar i kroničar g. Lojzo Butorac koji je progovorio o malo poznatim posjetima kardinala Stepinca sisačkom kraju, a predavanje je zaključeno zanimljivom otvorenom diskusijom na temu.
