Prva hrvatska vlada nakon višestranačkih izbora 1990. godine imala je i Ministarstvo iseljeništva. Ono je trebalo iseljenim Hrvatima omogućiti povratak u Hrvatsku i pomoći im u integraciji. Zadatak naoko lak, jer hrvatska dijaspora u prekooceanskim zemljama i u državama zapadne Europe je, prema procjenama, bila brojčano bliska broju Hrvata u Hrvatskoj, a socijalno vrlo šarolika: od zaista ozbiljnih poduzetnika u prekooceanskim državama (obje Amerike, Australija), preko vlasnika malih i srednjih poduzeća u europskim državama, menadžera i znanstvenika pa sve do radnika, umirovljenika, piše Višnja Starešina za Lider.
>Starešina: Rezultati EU izbora upozoravaju na opasne političke procese na istoku i zapadu EU-a
U vrijeme kada se u cijeloj Europi slavila sloboda nakon urušavanja komunističkih poredaka, kada je Hrvatska išla prema ostvarenju svoje državnosti, bilo je logično u te promjene uključiti i Hrvate iz iseljeništva – da pomognu svojim poslovnim iskustvom, znanjem, novcem. A onima koji su morali otići iz političkih razloga, pomoći u povratku. Prvi ministar za iseljeništvo postao je povratnik iz Kanade – Gojko Šušak. Poslije kao ratni ministar Šušak je pokazao da je ministar od zadatka: uspio je u ratnim uvjetima stvoriti vojsku, naoružati je pod embargom na uvoz oružja, ostvariti presudno savezništvo sa SAD-om… Učinio je to velikim dijelom i u suradnji s hrvatskim iseljeništvom, koje je pomagalo i novcem i utjecajem. No projekt povratka iseljeništva ostao je do danas – neizvršen zadatak. Može li Ministarstvo demografije i useljeništva, koje je osnovano na inicijativu DP-a kao manjega Vladina partnera, to promijeniti?
>Starešina: Ma kako završio Euro 2024., hrvatska reprezentacija i dalje ima otvoren put za rast
Vrata nikad nisu istinski otvorena
Vrlo jednostavno – to nije pitanje postojanja ministarstva, već pitanje postojanja političke volje. Upravo zbog nedostatka te političke volje, organiziranog i od države poduprtog povratka dijaspore nije bilo, kao primjerice devedesetih u Estoniji ili poslije u Irskoj, gdje su baš povratnici bili pokretači novog razvoja. Bez obzira na to jesu li otišli u ‘svijet‘ zbog peronospore, ekonomskih ili političkih razloga, stare vladajuće strukture hrvatsku su dijasporu uvijek doživljavale kao neprijateljsku. Ili barem kao konkurenta u podjeli utjecaja u politici i u gospodarstvu ovisnom o politici.
Pa čak i u vrijeme stvaranja i obrane države, kada su veze između Hrvatske i iseljeništva bile na vrhuncu, znale su kako od dijaspore uzeti novac, iskoristiti njezin utjecaj i obeshrabriti povratak. Nakon 2000. to se pretvorilo u otvoreno neprijateljstvo, koje je potom prerastalo u hinjeno prijateljstvo. No vrata nikad nisu bila istinski otvorena. Osobito se pazilo da ‘uljez’ iz dijaspore ne preuzme dio političke moći.
>Starešina: Za Europu ni pogled preko Atlantika zasad ne djeluje obećavajuće
Prisjetimo se samo brutalne difamacijske kampanje koja je vođena protiv predsjedničkoga kandidata Borisa Mikšića (2005.), hrvatsko-američkog poduzetnika koji danas ima vrlo uspješan, izvozno orijentiran biznis (i) u Baranji. Ili uvredljiv i vulgaran napad (tada) premijera Zorana Milanovića na podrijetlo zastupnika Davora Ive Stiera (2013.), koji se u međuvremenu profilirao u rijetko kompetentnoga hrvatskog političara. Ili strast s kojom su gazili kratkotrajnog premijera Tihomira Oreškovića (2016.), izrugujući se njegovom hrvatskom jeziku… A primjerice u estonskim vladama na prijelazu stoljeća, u vrijeme razvojnog uzleta, radni jezik često je bio – engleski.
>Starešina: Jedini izazov za Plenkovića znati je nositi se s malo podrezanim egom
Šansa u promijenjenim okolnostima
Pogled unatrag ne budi nadu da su promjene tog dubinski neprijateljskog odnosa države prema vlastitoj dijaspori moguće. No ipak, možda je šansa u okolnostima koje se mijenjaju. I u Hrvatskoj i među iseljeništvom stasale su nove generacije. A postupno se ipak oblikuje i svijest o razvojnom potencijalu novih iseljeničkih generacija. Politika im je zatvorila vrata.
Ali potomci iseljenika pomalo se vraćaju kroz menadžment stranih kompanija. Hrvatska zbog sigurnosti, položaja u Europi i ugodnog življenja postaje sve privlačnija. Malo više od toga može se potaknuti unaprjeđenjem poduzetničke klime (što sve više postaje neizbježna obveza) i otklanjanjem anakronih zakonskih blokada za dobivanje državljanstva pripadnicima novih generacija (što bi bila državna gesta ohrabrenja). I dakako pokazivanjem malo dobre državne volje prema njihovu povratku, u čemu novoosnovano ministarstvo može biti od pomoći.
‘Nije to baš ministarstvo za pokazivanje rezultata’
No nije to baš ministarstvo za pokazivanje rezultata, pa i nije iznenađujuće što je Mario Radić (DP) u posljednjem trenutku odustao, prepustivši ga gotovo nepoznatom Ivanu Šipiću.
I kada se vratimo na početak, izgleda da je bilo lakše iz naizgled bezizlazne situacije pobijediti u ratu nego iz naoko izgledne pozicije stvoriti integrirano hrvatsko društvo.
