14. rujna Uzvišenje Svetog Križa – nepoznata veza relikvije Isusovog križa i dolaska Hrvata iz Bijele Hrvatske

Car Heraklije pozvao je Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko današnjeg Krakova, u ove naše današnje krajeve. Namjera cara bila je da Hrvati zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je car na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa.

Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst časni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa.

Car Heraklije (610.-641.) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem.

Pri tom se zbilo čudo: car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara.

Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa.

Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili “za krst časni”, osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst časni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće.

I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduće.

Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava Križa, znaka spasenja čovjeka. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stišćući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu.

Križ neka ima časno mjesto i u našem životu!

Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli Križa – tog znaka našega spasenja!