Rijeka ove godine proslavlja 50 godina osnivanja Riječke metropolije, a središnja proslava održala se u subotu 15. lipnja, na dan zaštitnika grada Rijeke i nadbiskupije svetog Vida. Središnju misu predvodio je kardinal Josip Bozanić, koji je sam rodom iz Riječke metropolije.
Papa Pavao VI. bulom Cueta instante odredio je 1969. uspostavu Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. Dotadašnji senjsko-modruški biskup Viktor Burić imenovan je prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropolitom.
Godine 2000. Riječko-senjska nadbiskupija podijeljena je na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju, a Rijeka ostaje središte metropolije. U sasatavu metropolije su Riječka nadbiskupija, Gospićko-senjska biskupija, Krčka biskupija te Porečka i Pulska biskupija.
Kada se prije 50 godina dogodila uspostava metropolije sa sjedištem u Rijeci, to je izazvalo veliko oduševljenje Hrvata i katolika ovog kraja. Ona je značila okupljanje katolika u logičnu teritorijalnu cjelinu koja je još od prije Drugog svjetskog rata bila razdijeljena na više strana i u više država. Nova metropolija obuhvaćala je područje unutar granica današnje Republike Hrvatske od krajnjeg zapada u Istri do Korduna na istoku i Zrmanje na jugu, a sačinjavale su ju novoosnovana Riječko-senjska nadbiskupija, Krčka biskupija te Porečka i Pulska biskupija.
Podsjetimo da su te godine u Vatikanu prekrojene i granice drugih crkvenih pokrajina u Hrvatskoj pa je tako Zadar prestao biti sjedište metropolije, a Split je to ponovno postao.
Tom uspostavom riješena su i pitanja teritorija Porečke i Pulske te Krčke biskupije koje zbog talijanske okupacije dijela teritorija nisu do tada bile cjelovite. Rijeka je tada bila logičan izbor za metropolijsko sjedište jer je, kao i danas, bila grad kojem je gravitirao cijeli taj dio Hrvatske. Crkva u određivanju biskupijskih granica slijedi civilne modele i cjeline i prilagođava se povijesnim okolnostima. Tako je bilo i te 1969. godine.
Hrvatski identitet Riječke metropolije – glagoljica zbog ljepote mora postati nacionalni brand!
Uglata ili hrvatska glagoljica stoljećima je bila jedan od stožernih simbola hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta.
Najstariji hrvatski epigrafski spomenici, poput Bašćanske ploče iz 12. stoljeća, rukopisna i tiskana djela govore o razvoju glagoljice, o teorijama o njezinu postanku, o vještini glagoljaških pisara.
Kada su braća Ćiril i Metod prevela na staroslavenski jezik evanđelje, kasnije i Sveto pismo, Hrvati su ušli u krug onih naroda koji imaju Bibliju kao temelj svoje kulture. Mi smo jedini narod koji je održao glagoljicu, drugi su prihvatili takozvanu ćirilicu, a mi smo ostali čvrsto vezani za tu tradiciju i ona nas je držala uspravnim.
Glagoljica jest naš najsjajniji, najljepši i najosobniji nacionalni identitet.
Jednako je i toliko intrigantna, a i nevjerojatna je priča oko nje, tako da ne vidimo razloga da nešto drugo bude nacionalni brend nego glagoljica.
A upravo Riječka metropolija najbogatija je glagoljaškim spomenicima kulture kao mjesto gdje je hrvatska glagoljica uhvatila najčvršće korijene!
Photo: wikimedia.commons.org
Hrvatski identitet Riječke metropolije – prekrasni čakavski govor!
Bogatstvo prekrasnih i milozvučnih čakavskih govora još danas mnogi nose iz djetinjstva i ono se ne smije prepustiti zaboravu jer se čovjek najautentičnije može izraziti na svojemu materinskom govoru. „Čovjek je slobodan samo u svojem jeziku, a najslobodniji u svojem dijalektu“, kaže jedna mudra izreka.
Photo: wikimmedia.commons.org
A upravo su čakavski i kajkavski govor bili najrašireniji među hrvatskim narodom prije Štoklavske standardizacije jezika u 19. stoljeću i modernih vremena gdje ih obrazovanje, mediji i službeni jezik istiskuju.
Šteta, jer se radi o različitosti i ljepoti hrvatskog jezika koji potvrđuje naš identitet, povijest i ljepotu jezika.
A upravo je Riječka metropolija jedna id čuvarica čakavskog govora do današnjih vremena.
Kaže da se intima može najbolje izraziti dijalektom, a čakavski se potvrdio u hrvatskoj lirici, u komedijama i poslovicama. I naši redatelji i pisci su uvidjeli da se najautentičnije mogu pisati komedije i serije na dijalektu (Malo misto i Gruntovčani).
Treba imati na umu da su najstariji hrvatski kulturni spomenici pisani čakavicom, bilo na glagoljici, hrvatskoj ćirilici ili latinici. Osim Baščanske ploče, na čakavskom je pisana i Valunska ploča i Plominski natpis, sve je to još u vrijeme 11. stoljeća.
Čakavsko narječje danas obuhvaća hrvatski prostor od Istre, Liku, sve dalmatinske otoke do Lastova i uski primorski pojas. Imamo ga i u Žumberku, Gorskom kotaru, a najsjevernije je naselje Marija Gorica u Hrvatskom Zagorju (u trokutu Sutle, Save i Zaprešića). To je ostatak ostatka nekadašnjega čakavskog prostiranja, koji je prije obuhvaćao područje do Une i Vrbasa te išao na Neretvu.
Čakavski govori danas su najsačuvaniji u neprimorskim naseljima otoka Brača, Hvara i Visa, na Kvarnerskim otocima , zatim na Krku i u središnjoj Istri (gdje nema turističke djelatnosti).
Tako je Riječka metropolija još danas nositelj jednog snžanog hrvatskog identiteta – čakavskog govora.
Čestitamo 50 godina Riječkoj metropoliji sa željom da ostanu i dalje čuvari katoličke vjere, hrvatskog identiteta i nacionalne svijesti hrvatskog naroda!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
