Je li ministrici uopće poznato djelo Ranka Marinkovića i Petra Šegedina, koji su bili redoviti članovi HAZU-a, Šegedin predsjednik HDK i Matice hrvatske, čija je uloga važna u osnivanju Leksikografskog zavoda, časopisa Forum… Što uopće ministrica zna o njihovu djelu, kad je ‘digla ruku’ na književne dane i uskratila financiranje?
Za razliku od Dana Ranka Marinkovića i Dana Petra Šegedina, Desničini susreti od 2005., kad su navodno obnovljeni, redovito se održavaju, iz različitih izvora financiraju, njihov program postaje sve bogatiji, piše Marko Curać za Hrvatski tjednik.
> Braniteljske udruge Nini Obuljen: Zašto ste prešutjeli najteže oblike kriminala u HAVC-u?
Otkako je zasjela u ministarsku fotelju u Runjaninovoj ulici Nina Obuljen Koržinek ne pristupa na isti način književnim manifestacijama. Neke novčano potpomaže, primjerice Šoljanove dane i Desničine susrete, a drugima, iz samo njoj poznatih razloga, primjerice Danima Ranka Marinkovića u Komiži i Danima Petra Šegedina uskraćuje i simboličnu potporu. Jer, po deset tisuća kuna, koliko se u pravilu traži od ministrice za troškove organizacije, ne može se smatrati nekom izdašnijom pomoći tim bijenalnim manifestacijama koje se održavaju na Korčuli i Visu.
Ministrica je 2017. odbila sufinancirati Dane Petra Šegedina, pa nakon deset godina nisu prvi put održani, za razliku od Desničinih susreta koji takvih problema nisu imali. Bila je obećala to ispraviti 2018., ali nije održala riječ. Provozala je organizatore. Uskočila je Dubrovačko-neretvanska županija i ipak su Dani Petra Šegedina održani. Danima Ranka Marinkovića 2018. također je uskratila financijsku pomoć. Tim uskratama nije samo poremetila ustaljeni ritam, po kojem su se neparnih godina održavali Dani Petra Šegedina, a parnih Dani Ranka Marinkovića, nego poslala poruku kako ne želi imati ništa s tim Danima, da ne želi Ministarstvo kulture biti njihov suorganizator.
Za razliku od navedenih dana, Desničini susreti od 2005., kad su navodno obnovljeni, redovito se održavaju, iz različitih izvora financiraju, njihov program postaje sve bogatiji. Ovogodišnji su počeli 20. rujna u Zagrebu književno-glazbenim programom ‘Mudrac na suncu’, nastavili se 21. rujna filmskom večeri ‘Desnica na filmu, Desnica o filmu‘. Nastavak je predviđen u listopadu koncertnom izvedbom Desničinih melodija, predstavljanjem novoga izdanja Biblioteke ‘Desničini susreti’ na Interliberu i na kraju znanstvenim skupom s međunarodnim sudjelovanjem: ‘Vladan Desnica i Zagreb, 1924. – 1930. i 1945. – 1967.’
Vrlo bogat program ovogodišnjih susreta financiraju Gradski ured za kulturu Grada Zagreba, Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske.
Po čemu će ministrica kulture biti upamćena?
Jedan savezni dužnosnik u vrijeme bivše države, kad su bili ‘u modi’ jednogodišnji mandati, htio je znati je li se nešto promijenilo kad je stupio na dužnost pa je pitao vratara – ima li kakvih promjena. Vratar je dogovorio: ‘Ima, neki su počeli dolaziti na posao.’ Možda bi se na tom tragu moglo postaviti retoričko pitanje – po čemu će ostati upamćena ministrica kulture, kad joj za godinu dana istekne četverogodišnji mandat? Takvo pitanje postavio sam čelnom čovjeku jedne kulturne ustanove koji se nije složio da ne će baš ništa ostati nakon njezina mandata.
Rekao je – ima toga, ali na pitanje što bi izdvojio, odgovorio je – zatekli ste me ne bih mogao ovako ad hoc odgovoriti. Uglavnom ministrica će bar na dvama otocima biti zapamćena po uskrati novaca za Dane Ranka Marinkovića i Petra Šegedina. Odbijanjem sufinanciranja dviju tradicionalnih kulturnih manifestacija uspjela je zaljuljati samopouzdanje, a sve one koji su bili okupljeni oko tih bijenalnih manifestacija da se čudom pitaju – gdje smo pogriješili?
To pitanje ne treba postavljati, već u kakvoj državi živimo, koja ne samo što nema isti tretman kulturnih manifestacija nego guši kulturne manifestacije po otocima, najosjetljivijem hrvatskom području. Zašto Ministarstvo kulture ne pomogne u osmišljavanju tih dana ako su ministrici ‘neinventivni’? Misli li možda ministrica da se na otocima treba baviti samo turizmom? Svojim postupanjem uvrijedila je i neka od uglednih imena akademske zajednice, ali što to njoj znači. U konačnici, izgleda da joj mnogo ne znače ni imena poput Ranka Marinkovića i Petra Šegedina. Nema suvisloga objašnjenja zašto je ministrica kulture prekinula biti suorganizator dviju kulturnih manifestacija, a to su nam potvrdili svi s kojima smo razgovarali, poglavito sudionici tih manifestacija, pa i voditelj jednoga od znanstvenih skupova.
Riječ je, dakle, o njezinoj isključivoj odluci, a ne mišljenju proforma povjerenstva. Stoga ju javno pozivamo da iznese argumente zbog čega je odbila sufinancirati Dane Ranka Marinkovića i Dane Petra Šegedina i time Ministarstvo kulture prestalo biti njihov suorganizator? Ovdje imamo i dodatno pitanje – zašto Ministarstvo kulture ne otkupljuje zbornike radova tih manifestacija, kako svjedoče organizatori Dana Ranka Marinkovića, već se njihovo objavljivanje, u nakladi od 350 primjeraka, financira isključivo iz proračuna lokalne samouprave?
Mnogo je toga povezivalo Marinkovića i Šegedina
Ranka Marinkovića i Petra Šegedina mnogošto je vezivalo. Skupa su stanovali prije Drugoga svjetskog rata u Prolazu sestara Baković (Miškecov prolaz), surađivali u Krležinu Pečatu, pripadali istom književnom krugu, antifašističkom pokretu, u konačnici u prijelomnim trenutcima Domovinskog rata prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu pružili s Vjekoslavom Kalebom važnu moralnu podršku kad su neki intelektualci, okićeni liberalnom aureolom, tražili od predsjednika ostavku. Gdje bi danas Hrvatska bila da je tada hrvatski predsjednik popustio? Prve kritike o dvojici književnika, Marinkoviću i Šegedinu, napisao je Ivan Goran Kovačić.
U zagrebačkim Novostima (br. 281, 11. listopada 1940.) u rubrici Književni portreti Ivan Goran Kovačić napisao je tekst: Ranko Marinković, satirik i analitik. U istom zagrebačkom dnevniku i istoj rubrici (Novosti, br. 339, 8. prosinca 1940.). Kovačić je objavio tekst: ‘Doživljajna i izražajna raspeća – o Petru Kružiću’. Tada je Kovačić jasno napisao kako je Marinković ‘jedan od najjačih prozaika, koji su se javili u hrvatskoj literaturi posljednjih godina’. Upozoravajući na Marinkovićeve analitičke i satiričke kvalitete, ocjenjuje je ga kao bogata realista, invenciozna, okrutna analizatora, prozračna lirika. Slično piše i o Šegedinovim prvim prozama.
‘Osim Ranka Marinkovića, koji je u Pečatu izrazio svoju ličnost, pojavio se u toj reviji i drugi talentirani pisac, Petar Kružić’ (pseudonim Petra Šegedina, op.a). Po Kovačićevim riječima, u toj prozi imade nešto silno humano, skoro svetačko, franciskansko, neke samotničke samo razgovorljivosti, tople blagosti, koja se obraća drvu, ptici, oblaku vjetru, ljepoti, a k čovjeku prilazi kao bol, tuga, sažaljenje, nikad kao mržnja, prezir, oporo zgražanje. Je li sve ovo čitala aktualna ministrica, je li joj uopće poznato djelo dvojice značajnih hrvatskih književnika, koji su bili redoviti članovi HAZU-a, Šegedin predsjednik HDK i Matice hrvatske, važna je njegova uloga u osnivanju Leksikografskog zavoda, časopisa Forum itd.? Što uopće zna o njihovu djelu, kad je ‘digla ruku’ na književne dane koji nisu njegovali formalno zavičajnu uspomenu, nego pokušali upozoriti na značenje njihova djela za suvremenost, nadoknaditi zapostavljenost u vrijeme bivše države, posebno Šegedina kojega je režim na razne načine “gušio i optuživao za nacionalizam”.
Daje li sada tomu na svoj način svoj prinos aktualna ministrica kulture? Ima čitav niz njezinih “velikih poteza”. Svakako i “doprinos” obnovi Spomen-kuće A.G. Matoša, koju je trebalo pretvoriti u kulturno središte, na istoku Hrvatske, gdje se ponovno preko granice čuje zvuk tenkovskih gusjenica i zrakoplova? Geostratezi bi rekli: zar ne vidite – “udara” po najvažnijim karikama – hrvatskim graničnim crtama? Prostor se ne brani samo oružjem već i kulturom. Državu ne izgrađuju samo investicije u gospodarstvo nego i kulturu. Kako bi Hrvatska izgledala danas da iz svojega skromnog proračuna nije izdvajala za velike kulturne projekte? U Domovinskom ratu zar pjesma nije bila oblik obrane? Dostatno se sjetiti u početcima velikosrpske agresije Tomislava Ivčić i njegove pjesme – Zaustavite rat u Hrvatskoj, hrvatskoga ratnog kazališta u skloništima, pod granatama… Što to njoj znači? Sutra će kad prestane njezin ministarski mandat, dobiti dobro plaćeno mjesto, bez obzira na mršave rezultate ostvarene u mandatu ministrice kulture.
> Tko je Nina Obuljen – žena koju su mediji nametnuli kao ministricu kulture
Vlada li strah od Šegedinova djela?
Nakon što je ministrica kulture odbila financirati Dane Petra Šegedina 2017., rekli smo nisu održani te godine.
Organizatorima je bila obećala nadoknaditi to financijskom potporom 2018. Iznevjerila ih je. No Dani su održani, zahvaljujući potpori Dubrovačko-neretvanske županije, slično kao i Dani Ranka Marinkovića. Uskočila je Splitsko-dalmatinska županija. Možda ministrica te manifestacije smatra lokalnim, regionalne razine u koje se nema potrebe miješati država? Ili misli da zbog znanstvenih skupova sve treba financirati Ministarstvo znanosti? Bilo je planirano kako bi se nastavio ritam, da se Dani održe u redovitom terminu – 2019., u godini Šegedinove 110. obljetnice rođenja. No od toga se odustalo i sada treba vidjeti što će se dogoditi 2020. Tema Šegedinovih dana 2015., dvije godine prije nego što je ministrica izvukla ‘žnoru’, bila je: Strah kod Šegedina – Strah od Šegedina. Strah kod Šegedina, zapravo u njegovoj prozi, uočio je još Ivan Goran Kovačić, uoči Drugoga svjetskog rata. ‘Kružić je u drugom putopisu s užasom priznao sam sebi: ‘Što znači biti čovjekom?! – Cvokotati zubima znači biti čovjekom’.
Na tim danima, bivši predsjednik HDK Božidar Petrač, govorio je o Šegedinovu kratku romanu Izdajnik, koji je napisan 1964., ali ga tek Igor Zidić usudio se objaviti u Matičinu časopisu Kolo, 1969. godine. Petrač napominje kako Šegedin nije išao putem ‘konformizma i oportunizma’. ‘Mogao je poput Krleže živjeti pomiren s činjenicama u jednom od najboljih svjetova u stvaranju, no to se nije dogodilo.
Dogodilo se upravo suprotno: iskočio je iz toga svijeta razotkrivajući sve njegove ideološke laži, prijetvornost i nastranost, prokazujući neprestano sustav zarobljenoga uma u mreži vladajuće ideologije’, upozorava Petrač, dodajući kako je time ostvario svoj angažman koliko na osobnoj razini, toliko o vlastitoj odgovornosti prema narodu i zemlji kojima pripada. Krije li se u svemu drugi dio naslova skupa – Strah od Šegedina? Koliko je i danas prisutan? Ako ništa dugo ,onda kao odgovornost prije svega hrvatskih intelektualaca prema današnjoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatski narod. Svojim neodgovornim ponašanjem mnogi danas produbljuju strah u narodu, od sutrašnjice. Hrvatski narod tijekom povijesti imao je svoje orijentire, koji su mu ‘pokazivali’ smjer kretanja, to su bili književnici, povjesničari, stranački prvaci, nositelji hrvatske državno-pravne misli. Koliko država njeguje uspomene na njih? Je li zapravo ovo što radi ministrica pokušaj zatiranja tih orijentira? Je li to jedna vrsta revizionizma kad jedne književne manifestacije idu dalje, a druge se guše, za jedne se osigurava izdašan novac, a druge se krpari?
Jedna od njezinih primjedaba bila je kako neredovito izlaze zbornici radova s tih skupova. Imam pred sobom Zbornik radova VI. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem, Dana Petra Šegedina, održanoga u Korčuli od 11. do 13. rujna 2015., koji je objavljen krajem prošle godine, prvi sa zakašnjenjem. U napomeni voditelj znanstvenoga skupa akademik Dubravko Jelčić piše: ‘Ispričavam se sudionicima i čitateljima što ovaj zbornik kasni punih godinu dana, kao što će kasniti i 7. Dani Petra Šegedina. Dužan sam reći da krivicu za to kašnjenje ne snose ni organizatori Dana Petra Šegedina ni uredništvo zbornika’.
Po čemu Vladan Desnica pripada i srpskoj književnosti?
Mediji nisu baš popratili početak Desničinih susreta. Hina u svojem servisu nije donijela ništa, iako se njihovo otvaranja dogodilo praktično agenciji pred vratima. U jednoj redakciji rekli su da nisu dobili poziv. Informaciju su objavile Novosti na čijim se mrežnim stranicama može pročitati tvrdnja leksikografa i književnog kritičara Velimira Viskovića kako se Vladan Desnica nalazi na razmeđi hrvatske i srpske kulture, te pripada ‘i hrvatskoj i srpskoj književnosti’ jer su mnoga njegova djela objavljivana i u Beogradu.
‘Time nastavlja tradiciju Sime Matavulja, Ive Ćipika, nepravedno zapostavljenog Nike Bartulovića, pa i Tina Ujevića koji je svoje rane zbirke pjesama objavljivao u Beogradu’, pa i na ćirilici, podsjetio je Visković. U vrijeme bivše države rijetko koji hrvatski književnik nije objavio svoja djela u Beogradu pa i na ćirilici. Zar Marinkovićev roman Kiklop, 1965. godine nije izišao po prvi put kod beogradske Prosvjete? Što bi to značilo da se i Ranka Marinkovića može smatrati kako pripada i hrvatskoj i srpskoj književnosti? Hrvatski pisci objavljivani su u Skopju i Ljubljani.
Znači li to da pripadaju makedonskoj i slovenskoj književnosti? Visković će morati iznijeti neki argument više ako misli da Desnica pripada i srpskoj književnosti. Mnogo književnih djela čovjek pročita, a da se ne zapita kojoj nacionalnoj književnosti pripadaju. Premda je namjera ovdje jasna kao što se hrvatski i srpski jezik pokušava nazvati zajedničkim (Deklaracija o zajedničkom jeziku, 2017., Sarajevo) tako se i pokušava inaugurirati zajednička književnost i zajednički kulturni prostor.
O tome je govorio Miljenko Jergović proteklih dana u Beograda (Politika, 25. rujna). ‘Kao što su Njemačka, Austrija Švicarska i Lichtenstein isti kulturni prostor, tako je i ovo naše drugi zajednički kulturni prostor, bez obzira na to kakve državne granice između nas postoje i u kakvim su odnosima naše nacionalne političke elite’, izjavio je, dodavši da ‘cirkulira’ zato što ovaj prostor ‘našeg zajedničkog i međusobno razumljivog jezika doživljavam kao isti kulturni prostor’. Ova je teza na tragu obnove jugoslavenskoga prostora. Takav je prostor pokazao sve manjkavosti i nedostatke, zato se i raspao. Neki drugi kulturni prostori, mnogo širi, učinili su hrvatsku kulturu tijekom povijesti prepoznatljivom u Europi i svijetu. O tome ima sjajan članak Radoslav Katičić – Glavna obilježja hrvatske kulture, objavljen u knjizi na Kroatističkim raskrižjima.
Jergović skreće pozornost na Desničin roman ‘Zimsko ljetovanje’ objavljeno je 1950. u Zagrebu, u vrijeme staljinizma bez Staljina, prije famoznoga Krležinog govora na Ljubljanskome kongresu književnika kojim, u ranu jesen 1952., započinju procesi liberalizacije, stilskoga i estetskog pluralizma u kulturi i umjetnosti. Mnogo toga se dogodilo na kulturnoj i književnoj sceni u Hrvatskoj prije ‘Zimskoga ljetovanja’. Suprotstavljanje socrealističkoj književnoj praksi, teoretski i praktično, došlo je do izražaja u hrvatskoj književnosti u okviru Krležina kruga ipak nešto ranije nego što konta Jergović (Vladan Desnica: Hitac veselnik, 2014.).
Dionica s četničkim vojvodom Duletom iz ‘Zimskog ljetovanja’ otvara pitanja relacije Desnice prema oslobodilačkom pokretu. Temeljem novih historiografskih istraživanja i radova povjesničar Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest osvjetljava vladanje Vladana Desnice tijekom fašističke okupacije. Nasuprot Dragi Roksandiću koji misli kako to nije važno (ratni dani Vladana Desnice. Zbornik radova Desničinih susreta 2012.), i radu prof. dr. Dušana Marinkovića koji navodi objašnjenje koje je o tome izrekao sam Desnica (Geneza jednog sukoba, Zbornik Desničini susreti 2005.-2008.) trebalo bi bolje rasvijetliti temeljem povijesnih dokumenta i tu epizodu Desničina života.
Zbog toga njegova umjetnička riječ ne će izgubiti na važnosti, zbog toga ne će biti ništa manje hrvatski književnik. Ali možemo si pretpostaviti da takve ‘fleke’ koje otkriva Barić, imaju Marinković i Šegedin kako bi se prema njima oni koji u slučaju Desnice prelaze preko tih epizoda iz njegova života i rada, vladali. Što ukratko otkriva na temelju povijesnih dokumenata Nikica Barić? ‘Nasuprot određenim interpretacijama koje tvrde da je Desnica tijekom Drugoga svjetskog rata bio suradnik Narodnooslobodilačkoga pokreta te da je krajem rata počeo raditi u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske, autor smatra da je Desnica u tom razdoblju djelatno surađivao s talijanskim vlastima u anektiranoj Dalmaciji, a nakon kapitulacije Italije bio djelatan u četničkom pokretu.
Osim toga, blizak Talijanima i četnicima bio je i stric Vladana Desnice, Boško Desnica. Prelazak Boška i Vladana Desnice na stranu Narodnooslobodilačkoga pokreta krajem 1944. bio je posljedica spleta okolnosti i taktike komunista, kojima je u tom razdoblju cilj bio privući na svoju stranu dio srpskoga stanovništva u sjevernoj Dalmaciji koji je bio vjeran monarhiji i četnicima’, (Vladan Desnica protiv ‘bezbožnog komunizma’, sažetak, Časopis za suvremenu povijest, 2016.).
Da ne bi bilo zabune za situaciju s Danima Ranka Marinkovića i Danima Petra Šegedina nisu krivi Desničini susreti, niti njihov spiritus movens povjesničar Drago Roksandić. Šegedin je uostalom pisao o prozama Vladana Desnice, napisao je kritički pogovor izboru njegovih novela Proljeće u Badrovcu, u izdanju Prosvete 1955. Tko je odgovoran za pomutnju oko spomenutih dana potpuno je jasno!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
