Kad je u siječnju ove godine objavljeno da će SAD isporučiti Kosovu 246 protuoklopnih projektila marke “Javelin”, srpski je predsjednik Aleksandar Vučić obraćajući se svojim generalima izjavio kako je došlo vrijeme da i Srbija pojača svoj vojni arsenal, piše za Frankfurter Allgemeine Zeitung Michael Martens u analizi naslovljenoj “Dolazi li kraj Pax Americane?”
Situacija u Hrvatskoj
U tom smislu, valja podsjetiti i na rasprave o uvođenju vojnog roka u Hrvatskoj. Premda je hrvatska strategija – u onoj mjeri u kojoj uopće postoji – usmjerena na obranu, za primijetiti je kako ona ima jednak demografski problem kao i potencijalni protivnik s istoka. Štoviše, hrvatski problem je možda ponešto teži zbog toga što je raseljavanje za vojsku sposobnih ljudi, koji ne žele utrošiti 6 mjeseci svog života na obvezni vojni rok, potencijalno lakše zbog članstva u EU. Kako će Hrvatska riješiti taj problem ostaje za vidjeti.
Vučić najavio novo povećanje vojnog proračuna
Martensova analiza usredotočena je na, s jedne strane, stvarne srpske vojne potencijale, a s druge na Vučićevu retoriku koja nije uvijek u skladu s činjenicama, te na to koliko bi agresivna srpska politika prema susjedima – u ovom slučaju Kosovu – mogla u budućnosti eskalirati, i pod kojim uvjetima.
Što se tiče povećanja vojnog budžeta, Vučić nije ostao na riječima: vlada je izdvojila dodatnih 186 na prije odobrenih 360 milijuna eura za potrebe naoružanja, pri čemu se dodatna sredstva odnose na kupovinu oružja u inozemstvu. Srpski je predsjednik dodao kako će se u inozemstvu nabavljati među ostalim haubice, borbene dronove i helikoptere. Pored toga Srbija je počela serijski proizvoditi vlastite dronove i već tijekom ove godine imat će 1000 funkcionalnih komada ovog oružja, zaključio je.
Na stranu to što, kako Martens primjećuje, srpski predsjednik voli “žonglirati brojkama”, neke činjenice su jasne: prema podacima Međunarodnog instituta za mirovne studije SIPRI iz Štokholma, Srbija je proteklih godina za naoružanje izdvojila više nego pet ostalih zapadnobalkanskih država zajedno. Prema izvorima iz srpskih medija, od 2014. država je investirala blizu 2,9 milijardi eura u vojsku, što za zemlju od 7 milijuna stanovnika nipošto nije malo.
Vučićev azerbejdžanski poučak
No, dodaje Martens, i Vučićeva retorika se “naoružava”. Naime, srpski je predsjednik istakao kako se u svojim strateškim promišljanjima vodi primjerom uspješnog osvajanja Nagorni Karabaha od strane Azerbejdžana u prošlogodišnjem sukobu s Armenijom i ne krije oduševljenje azerbejdžanskim diktatorom Iljamom Alijevim. Tako se barem moglo doznati iz jednog Vučićevog intervjua koji je dao za srpsko izdanje ruskog propagandnog medija Sputnik.
Novi sukob: Što se događa između Armenije i Azerbajdžana oko Nagorno-Karabaha?
Devedeset je godina Azerbejdžan bio preslab za uspješno voditi rat protiv Armenije i njezinog tadašnjeg zaštitnika Rusije, ali lani su Azerbejdžanci sve učinili kako treba: ojačali su privredu, vojsku i iznad svega specijalne postrojbe i čekali desetljećima na promjenu geopolitičkih okolnosti kako bi udarili u pravom trenutku. “Prihvati što moraš prihvatiti i onda čekaj na trenutak kad možeš ostvariti svoj cilj”, zaključio je Vučić.
Logika je bjelodana: Kosovo je sad pod zaštitom NATO-a i nema načina da se išta izravno postigne vojnim sredstvima. Međutim, kad se okolnosti promjene, treba biti spreman za udarac.
Retorika i činjenice – demografski problem
Međutim, Martens se pita: koliko je Vučićeva retorika utemeljena u stvarnoj snazi srpske vojske?
Prema mišljenju Katarine Đokić, analitičarke SIPRI-a i nekadašnje zaposlenice vojnog atašea njemačkog veleposlanstva u Beogradu, konvencionalni napad Srbije na sjever Kosova u doglednoj je budućnosti teško zamisliv. Ostavljajući po strani prisutnost NATO snaga, Srbija je u velikoj mjeri ekonomski ovisna o Europskoj uniji te bi teško podnijela sankcije koje bi takvom napadu nesumnjivo uslijedile. No ona također dvoji, posjeduje li Srbija uopće vojne snage za tako nešto? U toj joj se dvojbi pridružuje i šef Generalštaba Vojske Srbije Milan Mojsilović, koji je lani jasno izjavio: ”Obje države imaju zajednički problem s demografijom i raseljavanjem.” što se, po njegovom mišljenju, odražava na osnovni problem srpskih vojnih snaga: nedostatak ljudstva.
Naime, na papiru brojke mogu izgledati Srbima ohrabrujuće, a susjedstvu zastrašujuće dok ih se ne stavi u kontekst. Tako Đokić ističe kako Srbija posjeduje tenkovsku flotu od 310 komada različitih tipova, što nije mali broj. Međutim, ono što Srbija nema je vojno osoblje koje će njima upravljati, servisirati ih i pružiti im logistiku uopće.
To svakako umnogome kvalificira Vučićevo razmetanje brojkama, no nipošto ne ulijeva kod susjeda povjerenje u ambicije Srbije, znamo li da njegova retorika služi kompenzaciji za nedostatak realne snage da ih napadne. Ne zaboravimo pritom Mojsilovićevu primjedbu koja se odnosi na Srbiju, ali i na potencijalnu žrtvu njezine agresije: obje države imaju demografski problem, tako da se slabljenje ljudskog potencijala u vojsci odvija u susjedstvu jednako kao i u Srbiji.
Realističan scenario
Martens dalje ističe “geopolitičke okolnosti” koje bi Vučić vrlo brzo mogle ići na ruku. Prema američkim izvorima, srpski se tenkisti možda još godinama neće morati brinuti oko kosovarskih Javelina, jer je pitanje koliko će procedura isporuke potrajati. Osim što se Javeline na lageru u američkim skladištima uglavnom usmjerava za Ukrajinu, tu je i pitanje ovogodišnjih američkih izbora i promjene vanjske politike. U republikanskoj stranci postoji jak otpor vojnoj pomoći stranim državama uopće. Tako se čuju glasovi, poput onih Claudie Tenney i Richarda Grenella, o tome kako je naoružavanje Kosova “dolijevanje ulja na vatru”, sasvim u skladu s onim što se danas može čuti o potpori Ukrajini.
Analitičari poput Đokić unatoč tome odbacuju mogućnost konvencionalnog sukoba na Kosovu. Njezinim riječima “u Prištini za vjerojatnu i realističnu drže mogućnost napada paravojnih i drugih ilegalnih struktura s podrškom Beograda. To smo već više puta do sad imali prilike vidjeti.”
Kovač o situaciji na Kosovu: Vučić kupuje vrijeme, Zapad mora pokazati više trezvenosti i hrabrosti
Priča li Vučić toliko često o važnosti specijalnih jedinica zbog toga? Primjerice, početkom siječnja hvalio je ljude iz postrojbe “Kobra”, kao vojnike u koje ima apsolutno povjerenje i dodao addendum svom azerbejdžanskom poučku – da na koncu pobjedu tamo nisu odnijeli dronovi nego specijalci.
Međutim, isti problem kao i kod konvencionalnih rodova vojske, na djelu je i u specijalnim postrojbama: manjak ljudstva. Martens navodi kako, prema nekim procjenama Srbija za uspješne akcije o kakvima Vučić govori treba najmanje 5000 specijalaca, dok je, prema njegovim informacijama, stvarni broj ljudstva u srpskim specijalnim postrojbama trenutno “troznamenkasti”.
Izbori u SAD-u
Zaključak je kako Srbija bez sumnje ima volju za sukob sa susjedima – osobito s Kosovom – te da stoga Vučićevu retoriku treba uzeti ozbiljno u perspektivi promjena geopolitičkih okolnosti, osobito u svjetlu promjena američke vanjske politike.
Geopolitička analiza: Vučić ‘samari’/obmanjuje zapad, čekajući Putinovu pobjedu
Sva realna međunarodna rješenja tijekom rata uslijed raspada Jugoslavije, kao i ona koja su nakon toga uslijedila, bila su američka rješenja. Ako bi došlo do pojačanja američkog izolacionizma, to bi i Srbiji – a otud i Rusiji – dalo slobodnije ruke na Zapadnom Balkanu, ali i, dade se pretpostaviti, na njezinim granicama s Europskom unijom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
