Dušni dan, spomen dan svih vjernih mrtvih, nastao je inicijativom benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odila.
Taj spomen dan sveti Odilo uveo je službeno 998. u svoju opatiju Cluny, uz koju je bilo vezano oko tisuću benediktinskih samostana.
Benediktinci su blagdan proširili po Europi, a Rim je službeno potvrdio taj spomendan 1311. Španjolska je 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu po svojoj nakani, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.
Tu je povlasticu 1915. papa Benedikt XV. proširio na cijelu Crkvu. Osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, stanje “u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo”, kako je slikovito pjevao veliki Dante. Sveti Pavao piše u I. poslanici Korinćanima: “Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru“. (1 Kor 3, 13-15)
Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo.
Spomen dan mrtvih, koji se na vanjski način počinje slaviti već dan prije, na blagdan Svih Svetih, kad ožive naša groblja, prilika je da za naše drage pokojnike učinimo ono najvrednije, da za njih molimo.
Majka Crkva sama nam daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti.
