20. travnja 1995. Memento uoči Bleiburga (Milovan Đilas) – Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela!

Foto: commons.wikimedia.org; Ivo Lola Ribar i Milovan Đilas

Ako su se partizani borili i izborili za Hrvatsku 1945., zašto smo se morali boriti u Domovinskom ratu?

Činjenica je, međutim, da se partizanski pokret borio za Jugoslaviju, jer kako je Milovan Đilas (umro 20. travnja 1995.) izjavio: ‘Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. Nisu li to Bleiburg, Kočevski rog, Huda jama, Macelj, više od 600 pobijenih svećenika, Križni put, stotine jama i grobišta  sve to potvrdili? Držeći se Staljinove genocidne umotvorine: ‘Есть человек – есть проблема, нет человека – нет проблемы’, partizani su počinili najveći zločin nad hrvatskim narodom i to u ime Jugoslavije, piše hkv.hr

 

Začudo, jedan od objektivnijih sudova o Stepincu dao je poslije rata Milovan Đilas kada je rekao Ivanu Meštroviću slijedeće: “Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan, postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih političkih ciljeva…nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo…Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.” (Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Zagreb-Samobor-Krašić,2008., str. 196.)

O svemu tome smo već pisali više puta, a Tomislav Jonjić je ovu Đilasovu misao argumentirao, s obzirom na sudbinu koju je doživio hrvatski narod u komunističko-velikosrpskom genocidu, u intervjuu koji je prenio naš portal: „Hrvati moraju umrijeti da  bi Jugoslavija živjela“, dijagnoza je bila i onda i danas!

“Nisu Hrvati jedini narod na britanskoj odnosno engleskoj savjesti jer nisu samo naši sunarodnjaci, protivno elementarnoj etici i međunarodnome pravu, izručeni osveti neprijatelja. No, kad govorimo o hrvatskome stradanju i kad spominjemo Bleiburg, onda ne mislimo samo na to koruško mjestašce i na onih nekoliko tragičnih dana iz sredine svibnja 1945., pa čak ni na križne putove koji su uslijedili idućih dana i tjedana. Jer ne simbolizira Bleiburg konačni obračun između „fašizma“ i „antifašizma“, kao što nam se uporno hoće nametnuti. Među onima koji su kao žrtve Teherana i Jalte stradali u kontekstu hrvatskoga Bleiburga bilo je ljudi različita spola i dobi, najrazličitijih životopisa, različitih vjeroispovijesti, različitih, pa i suprotstavljenih ideoloških uvjerenja i pogleda, ali su svi oni imali samo jedan zajednički nazivnik: Hrvatsku.

Ono što se 1941. nudilo kao alternativa, nije bila nikakva demokratska pastorala, nego je bila – Jugoslavija. Tvorevina koju su i komunistički internacionalisti, dok im Staljin i Kominterna nisu zapovjedili drukčije, nazivali ‘tamnicom naroda’. To je razlog zbog koje je toliko Hrvata pokušalo na noge osoviti i obraniti državu koja je bila negacija Jugoslavije. Nisu ih zanimali ni Hitler ni Mussolini, nisu ih zanimali ni ustaše ni Pavelić u stranačko-političkome smislu, pa ustaštvo u tome, stranačkome smislu velikom većinom nisu ni prihvatili, kako je istaknuo jedan od njegovih ponajvažnijih predratnih ideologa, istaknuti katolički intelektualac Ivan Oršanić.

Uza nj su ostali samo zato što nije bilo druge snage koja je i perom i oružjem rušila Jugoslaviju.

U tome smislu treba tumačiti i riječi nadbiskupa Stepinca: ‘Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji’.

Zato samo naivni ne shvaćaju koji je smisao najnovije medijsko-političke hajke na bleiburšku komemoraciju. Nije tu riječ o „fašizmu“ i „antifašizmu“, pa ni o ekskulpiranju komunizma kao takvoga. Tu se radi o nastavku jednoipolstoljetnoga sukoba hrvatstva i jugoslavenstva.

Zato nam se pokušava kazati da smo oslobođeni onda kad nam je ministrom unutarnjih poslova postao Aleksandar Ranković.

Zato nam se hoće nametnuti da smo oslobođeni u trenutku kad je na zagrebačkomu Trgu svetoga Marka skinuta hrvatska i ponovno podignuta jugoslavenska zastava.

Odgovor je jasan i jednostavan, a njegovu jezgrovitu formulaciju pripisuju Milovanu Đilasu: ‘Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela!’. Ne može se to izreći jasnije.“, završio je Jonjić.

 

*Đilas, Milovan, crnogorski političar, književnik i publicist (Podbišće kraj Kolašina, 12. VI. 1911 – Beograd, 20. IV. 1995). Studirao je filozofiju i pravo na Beogradskom sveučilištu. Postao je član KPJ 1932., a 1933. osuđen je na tri godine zatvora koje je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. J. Broz Tito uključio ga je u vodstvo KPJ, pa je 1938. postao član CK KPJ, a 1940. član Politbiroa CK KPJ. Bio je organizator partizanskog ustanka u Crnoj Gori i nositelj politike tzv. lijevog skretanja. Bio je član Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Prezidija AVNOJ-a. Nakon rata bio je jedan od ideologa KPJ, rukovoditelj agitacijsko–propagandnog odjela (poznat po ždanovističkom pristupu umjetnosti), potpredsjednik vlade i predsjednik Narodne skupštine. Nakon napada J. V. Staljina i Informbiroa na jugoslavensko vodstvo 1948. postao je oštar kritičar staljinizma i zagovornik demokratizacije komunističkog sustava. Na izvanredno sazvanome Trećem plenumu CK SKJ u siječnju 1954. optužen je za antipartijske stavove i isključen iz političkog života, a 1955–57. zbog tekstova objavljenih na Zapadu osuđivan je na kazne zatvora od tri do trinaest godina (od 1956. do 1966. ukupno je proveo devet godina na robiji u Srijemskoj Mitrovici). Od 1956., kada mu je u SAD-u objavljena knjiga Nova klasa (The New Class), stekao je glas jednoga od vodećih kritičara komunističke ideologije i sustava.

 

Izvor: narod.hr/hkv.hr