Dana 8. lipnja 1997. krenuo je iz Zagreba u Vukovar Vlak mira u kojem se nalazio hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora i brojni drugi uglednici iz javnog života.
Taj vlak je na simboličan način označio povratak okupiranog grada Vukovara u teritorijalni integritet Hrvatske.
Prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, s brojnim hrvatskim dužnosnicima i uzvanicima, predstavnicima svih županija, članovima diplomatskoga zbora i novinarima, Vlakom mira, koji je sačinjavala kompozicija od 21 vagona (broj županija Hrvatske) doputovao je 8. lipnja 1997., svečano ispraćen iz Zagreba, u Vukovar. Tamo ga je svečano dočekalo mnoštvo Hrvata iz čitave Hrvatske, predstavnika svih nacionalnih manjina i predstavnika UNTAES-a.
Vlak se kraće vrijeme zadržao u Vinkovcima gdje ga je pozdravima i pjesmom dočekalo nekoliko tisuća oduševljenih ljudi. Na dijelu željezničke pruge kod Borova Naselja, vlak je kamenovala skupina Srba. Na sreću, nitko nije stradao, jedino je razbijeno nekoliko prozora.
Predsjednik Tuđmanov pozvao na praštanje
U Vukovaru, ispred željezničkog kolodvora, počela je svečanost s hrvatskom državnom himnom i minutom šutnje za poginule heroje – branitelje Vukovara. Pozdravljajući skup, prijelazni upravitelj general Klein podsjetio je na riječi predsjednika Tuđmana u Belom Manastiru da je sudbina Hrvata i Srba u njihovim rukama.
Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman pozvao je na praštanje jer pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio ovdje u Vukovaru. Dolazak u Vukovar, simbol hrvatske patnje, otpora, težnji za slobodom i povratkom na istočne granice, na hrvatski Dunav, znak je naše odlučnosti da želimo mir, pomirbu, da želimo stvarati primirje i da više nikad ne dopustimo da nam se dogodi ono što nam se dogodilo u Vukovaru. Ovu hirošimsku panoramu usred Europe, grad Vukovar, lakše ćemo obnoviti u materijalnom smislu, ali teško u našem sjećanju, rekao je dr. Tuđman.
Dolaskom Vlaka mira u Vukovar, Hrvatska se zauvijek vratila na svoje istočne granice, na obale Dunava. Bio je to završetak velike bitke koja je započela još za vrijeme Jugoslavije kada su srbijanski komunisti, dobar dio projugoslavenskih komunista u Hrvatskoj i JNA zaprijetili uništenjem Hrvatima. To su svom silinom pokušali učiniti 1991. Tada su zaustavljeni. Do tada svijetu nepoznatim herojstvom golorukog naroda protiv treće najjače vojne sile Europe.
Povratak u Vukovar bio je kruna Oluje 1995, životnog djela hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i neugasive želje Hrvata za slobodom u svojoj državi.
Pročitajte Tuđmanov govor u cijelosti
U nastavku donosimo govor predsjednika Tuđmana kojeg je 8. lipnja 1997. izrekao u Vukovaru.
„Dame i gospodo, Hrvatice i Hrvati, i svi građani Vukovarsko-srijemske županije, pripadnici srpske, mađarske, rusinske, slovačke etničke zajednice, dragi gospodine Klein i svi Vaši suradnici iz Privremene uprave UNTAES-a, ekselencije, predstavnici stranih država!
Možda ništa kao ova zadnja pjesma koju je otpjevala slavna hrvatska umjetnica, možda ništa tako ne govori kao „Sveta Marijo i dragi Bože moli za sve nas“, da budemo prije svega kršćani, da znamo praštati, da znamo ne samo moliti nego i stvarati novi život.
Odmah na početku bih podsjetio – pobjednik koji ne zna praštati taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo ovdje pretrpjeli u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj, i s ovim programom koji smo ovdje priredili željeli smo to dokazati. U ime hrvatske državne delegacije, na čelu s predsjednikom Sabora Pavletićem, u ime i drugih saborskih zastupnika, u ime delegacije hrvatske Vlade na čelu s premijerom Matešom, u ime svih župana Hrvatske zahvaljujem svima koji ste došli s nama u Vlaku mira, u vlaku pomirbe, ali i svima vama koji ste nas dočekali ovdje s istim namjerama.
Taj naš dolazak u Vukovar, u taj simbol hrvatskih patnji, hrvatskog otpora, hrvatskih težnji za slobodom, hrvatske želje za povratkom na svoje istočne granice, na Dunav o kome pjeva i hrvatska himna, to je naš znak, naša odlučnost da želimo zaista mir, pomirbu, da želimo stvarati povjerenje za trajan život u budućnosti, da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo. I lijepo je rekao predsjednik Vlade, Zlatko Mateša – gledajući ovu hirošimsku panoramu usred Europe – da ćemo nju lakše prebroditi, izgraditi u materijalnom smislu, ali da će biti teško svladati Hirošimu u našoj svijesti, u našem sjećanju. Ali nam, evo, i u ime Božjih zakona, i u ime ljudske razboritosti ništa drugo ne preostaje nego pregnuti na tome da što prije premostimo, što prije zaboravimo.
Zahvaljujem posebno gospodinu Kleinu na njegovim nadahnutim riječima, na svemu što je učinio u suradnji s hrvatskom Vladom, s domaćim srpskim pučanstvom koje je došlo do zaključka da je ova hrvatska zemlja njegova domovina i da je ovdje i njegova sudbina, da smo postigli to da smo se približili kraju mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Hrvatske, da smo stigli do toga stanja da svi mi zajedno, Hrvati, Srbi, Mađari, Rusini i svi ostali, možemo sada graditi svoj život u interesu svojih općina, gradova, županija, čitave države. Ovdje su, osim predstavnika hrvatske vlasti, i predstavnici kulturnih, znanstvenih i drugih javnih institucija, također spremni da se zauzmu za to.
Prema tome, ovaj Vlak za Vukovar zaista je simbol mira, povratka prognanika, stradalnika ovog rata koji su proveli više od šest godina izvan svojih ognjišta, ali koji su spremni da se vrate i da također pruže ruku onima koji nisu okrvavili svoje ruke kao ratni zločinci. I u tom pogledu ja tražim i od njih, ali i od domaćega srpskog pučanstva, da ne dopusti ekstremistima da kvare te naše namjere. Kao što znate, ekstremista ima posvuda, ali je stvar razboritih ljudi da ih onemoguće u interesu većine, u interesu ljudske i božanske ljubavi, u interesu toga da ne dopustimo više zlo kakvo smo preboljeli, kakvo smo preživjeli.
Prema tome, taj Vlak nije samo početak konačnog povratka prognanika, nego i dokaz svekolike skrbi hrvatske vlasti i svih hrvatskih javnih institucija u zauzimanju da se ovo razoreno područje što prije izgradi i što prije uvrsti u svekoliki društveni, gospodarski i kulturni život hrvatske domovine. Za lokalno srpsko pučanstvo ‘vlak’ znači uspostavu povjerenja, jamstvo svih njihovih građanskih i etničkih prava. Jasno, pod uvjetom da doista prihvate hrvatsku državu kao svoju domovinu i da onemoguće one ekstremiste koji to remete. Hrvatsko Vrhovništvo, ja kao predsjednik i hrvatska Vlada, dali smo opći oprost, amnestiju i pomilovanje za sve one koji nisu počinili ratne zločine, koji nisu okrvavili svoje ruke.
I budite uvjereni, nikakvih daljnjih popisa za sudske progone neće biti. Ali, razumije se, očekujemo puno povjerenje i punu vašu suradnju na tim našim nastojanjima. Hrvatska država, znači, stvara sve gospodarske, sve druge pretpostavke da svi hrvatski državljani ovdje u Podunavlju, bili oni Hrvati, Srbi, Mađari, Rusini, žive u podjednakim uvjetima. I to, razumije se, ne može biti samo stvar hrvatske vlasti, nego mora biti stvar sviju vas.
Dolazak ovog Vlaka za koji je bilo mnogo sumnji treba li ga, ali ja sam pružio uvjeravanja i generalu Kleinu i svima, a i svojim ljudima, da nam je potrebno da uđemo kao predstavnici čitave Hrvatske u Vukovar, da vidite i svojim očima te ruševine i zajedno sa mnom i vi iz Vlade, i vi župani, shvatite da nam je dosljedno provoditi tu politiku pomirenja, mira, stvaranje uvjeta za suživot. I ne može biti nikakvih iskakanja iz takve politike, jer onaj tko ne primjenjuje takvu politiku, taj i nije u skladu s općim hrvatskim državnim interesima, pa prema tome ni s interesima svakog pojedinca ovdje i u čitavoj državi.
Moramo voditi računa da Hrvatska već jest demokratska zemlja i u tom smislu ja pozdravljam razborite riječi koje su izrekli i Štengl, Čeprnja, Stanimirović, König, a osobito nadahnute riječi generala Kleina, kao što sam rekao. Ali s jednom malom zamjerkom gospodinu Stanimiroviću. Gospodine Stanimiroviću, i predstavnici srpskog življa, nemojte očekivati da Hrvatska tek treba dokazivati da je demokratska zemlja. Da je Hrvatska demokratska zemlja, da je željela mirno rješenje, dokaz je i to, kao što sam rekao u Belom Manastiru, da poslije „Bljeska” i „Oluje” nismo išli oružjem, jer nismo željeli da svi Srbi odu. Željeli smo demokratsko rješenje i mi jesmo demokratska zemlja.
I to što činimo ne činimo pod pritiskom ni Europe, ni Amerike, nego činimo zato što želimo dati sva građanska, etnička prava svim Srbima koji žele ostati, koji priznaju Hrvatsku, zato što smo mi kao Hrvati preživjeli u povijesti dosta zla od drugih, i od Mađara, i od Nijemaca, i od Talijana, i od velikosrpske hegemonije. I ne želimo nanositi nepravdu vama, želimo dati punu ravnopravnost, ali očekujemo i punu lojalnost prema hrvatskoj državi.
Osim toga, dopustite da vas podsjetim na riječi velikoga srpskog pjesnika Zmaja Jove Jovanovića, koji je, među inim, rekao: „Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti oganj na ognjištu svome. I dok tako čini i najteži dani i Bog i pravda na njegovoj su strani.” I nastavlja Zmaj Jova: „A kuda će Srbin – zar da se dade putu na kom nema zakona ni pravde?” Evo vam jednog mislećeg, velikog Srbina, pjesnika. To vam je osnova za zajedničku suradnju.
Mi ga priznajemo, priznajte ga i vi. I da znate, to je pjevao kad je znao da je Hrvatska bila do Zemuna, kad se govorilo o hrvatskoj Subotici, kad je pred II. svjetski rat Banovina bila u Šidu. Mi to ne tražimo, ali želimo da hrvatski narod bude suveren u svojoj hrvatskoj državi, a vi Srbi i Mađari i svi drugi, da uživate svoja građanska i etnička prava. Mi vam to jamčimo, ja vam jamčim kao državni poglavar sa svim Saborom, sa svom Vladom, sa svim županima koji su ovdje i koje, kao što rekoh, obvezujem da provode takvu politiku.
Prihvatite i evo vam budućnosti, evo vam blagostanja. Došli smo do ovdje, do ovog skupa, velebnog skupa, i ja mislim do visokog stupnja suglasnosti hrvatskog državnog Vrhovništva s predstavnicima lokalnih Srba o tome da smo postigli velike korake u mirnoj reintegraciji nakon izbora i da ih sad trebamo što prije dovršiti bez stranog tutorstva. Mi smo, kao što znate, imali UNPROFOR i dali smo mu otkaz onda kad smo vidjeli da ne služi tim našim ciljevima, ostvarenju suverenosti i ostvarenju preduvjeta za sukladan život sa svim građanima Hrvatske.
UNTAES smo prihvatili jer se UNTAES i u ime međunarodne zajednice, Ujedinjenih naroda i SAD-a kao glavne svjetske velesile, obvezao da će nam osigurati mirnu reintegraciju Podunavlja u Hrvatsku. U tome smo uspjeli, završimo to u općem dobru ne samo Hrvatske, naših građana, nego neka to bude jedna od najuspješnijih mirovnih operacija u svijetu, neka to bude prilog kako treba rješavati krizu na širem području bivše Jugoslavije, osobito danas u Bosni, i neka to bude prilog i potpunoj normalizaciji odnosa sa susjednom Srbijom i njihovom Jugoslavijom.
Dame i gospodo, svim onim Srbima, hrvatskim građanima, koji su preuzeli dokumente za hrvatsko građanstvo, koji se nalaze ovdje, u ovoj županiji, i u susjednoj Osječko-baranjskoj i čitavom hrvatskom Podunavlju, ako se žele vratiti u svoja obitavališta u zapadne dijelove Hrvatske od Pakraca do Knina, vratit ćemo ih, već se 14.500 vratilo, ili pak, ako se ne žele vratiti, dat ćemo im novčanu naknadu pa neka idu kamo žele.
Hrvatska će iz humanitarnih razloga rješavati pojedinačno pitanje i onih Srba koji su izbjegli iz Hrvatske, usprkos tome što sam ih ja osobno kao predsjednik države pozivao da ostanu, pa su otišli. Mi ćemo pojedinačno rješavati da se mogu pojedinačno, iz humanitarnih razloga, sjedinjavanja obitelji, itd, vratiti u Hrvatsku. Ali, razumije se, ne može biti govora da se svih 150 ili 200 tisuća vrate, pa da ponovno imamo razdor i rat. I na to nas ne može prisiliti nitko na svijetu. Uostalom, to ni oni sami neće, više od 90 posto neće se vratiti.
Prema tome, povijest je takva kakva jest. Poslije I. svjetskog rata i iz ovih područja otišlo je oko milijun i pol onih što se zovu Turcima i Muslimanima u Tursku, a oko milijun Grka u Grčku itd. Poslije II. svjetskog rata, više od 12 milijuna ljudi je raseljeno u Europi.
I nije svako zlo samo za zlo, poslije svakog zla ima i dobra. Prema tome, stvorimo uvjete za miran život hrvatskog naroda, srpske i drugih etničkih zajednica u Hrvatskoj, stvorimo uvjete za normalizaciju i dobrosusjedske odnose između Hrvatske i Srbije i Jugoslavije, kao što sam prije dvadeset godina pisao o skandinavizaciji ovoga prostora na osnovama međusobnog uvažavanja subjekata, međusobnog uvažavanja, pa će onda i nacionalne manjine bilo gdje živjeti u punoj slobodi i u punoj ravnopravnosti.
I da još jednom ponovim, dolazak hrvatskog državnog vodstva, i to u najširem obliku, od predsjednika države, Sabora, Vlade, do župana, dokaz je spremnosti i opredijeljenosti cijele Hrvatske da tu tešku zadaću provede u život, ali da bi je ona mogla provesti, potrebna je suradnja sviju vas, srpskog pučanstva, mađarske etničke zajednice, Rusina i drugih s kojima uostalom nismo imali problema, koji su također bili žrtve jugokomunističke agresije i velikosrpskog imperijalizma.
Mi smo izvukli zaključke iz svoje povijesti, vi izvucite zaključke iz svoje povijesti, i ne dopustite da ikada više budete instrumenti nekakve politike koja dovodi u pitanje čak i vašu životnost, i vaš opstanak na područjima gdje ste živjeli vjekovima. Kao što znate, ja sam imenovao i posebno državno povjerenstvo, na čelu s potpredsjednikom Vlade, ministrom razvitka i obnove dr. Radićem radi nadzora lokalnih vlasti, onakvih lokalnih vlasti kakve su uspostavljene sada poslije izbora i ondje gdje imate vi Srbi većinu, i ondje gdje imaju Hrvati većinu, radi usklađivanja i županijskih poglavarstava i hrvatske Vlade, da rješava odmah na licu mjesta sve teškoće i da mene izvještava o problemima.
Prema tome, mi doista želimo da ono što govorimo provedemo u život. I vi i ja vrlo dobro znamo da to neće biti lagano, da će, dok to nadvladamo u moralnom, psihološkom smislu, trebati proći vremena, ali apeliram na sve nas da radimo na tome da budemo ustrajni i da ne dopustimo individualne izgrede i da na osnovama tih individualnih izgreda ne gradimo politiku, nego da vidimo da su to sporadični slučajevi, a da gradimo na onome što nam je u općem interesu.
Stradanja i patnje hrvatskih prognanika, ljudi koji su najviše pretrpjeli, koji su dali ljudske žrtve, materijalne žrtve, koji gledaju svoje razrušene domove, koji su šest godina obitavali u vrlo nepovoljnim uvjetima u Hrvatskoj, jasno da nose u sebi sve te strahovite tegobe, ali i od njih evo zahtijevam, do sada su imali strpljenja i neka sad imaju strpljenja dok ih ne vratimo, dok im ne obnovimo domove i dok ih ne vratimo u njihove kuće.
A vama koji ste bili ovdje, preporučujemo da im pružite svu pomoć da bi te svoje rane što prije zaboravili i zacijelili. Ovdje danas, spomenuo je već i premijer Mateša, a ja ponavljam i obvezujem župane da svaka hrvatska županija, uključujući i glavni grad Zagreb, koji je u položaju županije, preuzme makar simbolično obvezu da obnovi neki objekt u ovom razorenom kraju.
Ako ne može školu, bolnicu, barem neki obiteljski dom, makar bilo kakav skroman, da se dokaže da je čitava Hrvatska s vama, i da čitava Hrvatska želi što prije ovdje uspostaviti najnormalniji život i da bi ovaj kraj u lijepoj i raznolikoj našoj domovini, ali i jedan od najbogatijih krajeva, zaista zablistao onako kako to može s marom ljudi kakvi ovdje jesu, koji su to prije gradili i kakvi su bili i u onim teškim danima Domovinskog rata. Prema tome, to je zadaća hrvatske vlasti i lokalnih srpskih vlasti tamo gdje imaju većinu.
A razumije se, očekujem da će osim s predstavnicima srpskog pučanstva iz ovog kraja doći do suradnje i s predstavnicima Srba iz ostalih područja Hrvatske, od Zagreba do Rijeke, gdje ih živi više negoli ovdje. Prema tome, da se stvori jedan doista sukladan primjer rješavanja svih vaših kulturnih i etničkih problema.
Mi imamo danas predstavnike Srba u Hrvatskoj, oni nesmetano rade, žive, ima ih u Zagrebu vjerojatno oko četrdeset pet tisuća, žive, predaju na sveučilištima, imamo ih u Vrhovnom sudu, u Ustavnom sudu, imamo ih u diplomaciji, veleposlanici su, ako netko ne razumije hrvatski, ambasadori su.
Kao što znate, imenovao sam dva predstavnika u Županijski dom hrvatskog Sabora, ovih dana već smo imenovali i pomoćnike ministra i savjetnike prema vašem prijedlogu. Prema tome, mi sa svoje strane doista sve činimo, očekujem da i vi sa svoje strane učinite to isto. Ako imate svoje predstavnike u Ministarstvu unutarnjih poslova, pravosuđu, prosvjeti, kulturi, e pa molim što još?
A toga morate biti svjesni, molim vas, ako to tražim od tih više od četiri stotina tisuća Hrvata, Mađara, Rusina koji su bili prognani iz svojih domova, više od tri stotine tisuća Hrvata bilo je prognano isto tako iz Bosne, iz onih područja koja su pod srpskom i muslimanskom kontrolom, i sve je to Hrvatska zbrinula, i ako od njih tražim da sve to zaborave, da vam pruže ruku pomirenja, povjerenje, onda, razumije se, imamo pravo tražiti, čitava hrvatska vlast, od vas da tu ruku primite sa zahvalnošću i da sudjelujete u izgradnji Hrvatske.
Velika je stvar što samo dosad postigli u vraćanju Podunavlja u ustavno-pravni poredak Hrvatske. General Klein je naredio da se od 1. lipnja primjenjuju zakoni Hrvatske u svakom pogledu. Znači, pravni propisi. Kuna je postala legalno sredstvo plaćanja, platni promet ustrojen je kao u drugim dijelovima Hrvatske. Započela je registracija vozila sukladno hrvatskim propisima, ali smo vam dali takve olakšice kakve nismo mogli dati drugim svojim građanima i povratnicima. Cijenite to! Ujedinjen je i poštanski i telekomunikacijski sustav. Ministar zdravstva prihvatio je prijedloge da preuzme vukovarsku i belomanastirsku bolnicu, da preuzme zaposleno osoblje tamo.
Prema tome, razumije se, sve to činimo, ali ćemo isto tako na svim tim područjima morati primijeniti hrvatsko zakonodavstvo koje neće biti restriktivno prema ovom području, nego koje će biti široko, ali, razumije se, sve ima granice i ovisit će o tome da ne smijemo doživjeti to što smo doživjeli prije osam dana, da su razrušili most da ne bismo došli. Pa i noćas je bilo nekakve pucnjave ne bi li spriječili ovaj skup. Prema tome, to je do vas, to ne može ni međunarodna policija, ni Hrvatska policija, morate vi sami vidjeti tko su ti ekstremisti i udaljiti ih da ne smetaju normalizaciji odnosa, da ne smetaju vašem životu.
U samom Vukovaru Ministarstvo obnove dosad je poduzelo korake za obnovu dvije tisuće stanova, od kojih je za tisuću petsto hrvatska država osigurala sredstva. Trebali bismo i očekujemo pomoć i financiranje od međunarodne zajednice, koje dosad uglavnom nije bilo. U drugim dijelovima Podunavlja isto se već predviđa, obavljaju se pripreme za obnovu oko dvije tisuće petsto obiteljskih kuća. Obavljene su, to vi već sve znate, pripreme za obnovu vodovodne i električne infrastrukture i u samom Vukovaru, a započinju i u cijelom području radovi na obnovi cestovnog i željezničkog prometa.
Sredstva za obnovu do sada je izdvajala samo Hrvatska. Čitava je Hrvatska gradilište, ali kao što znate više od četvrtine je bilo razoreno. Prema tome i vi sami ne možete očekivati da preko noći sve to skupa obnovimo. Morate uložiti napore da bismo to zajedno što prije obnovili, da bismo se mogli posvetiti normalnom životu. Vi znate, Ina je zaposlila veliki dio onih koji su bili zaposleni u Đeletovcima.
Od četiristo devedeset radnika ondašnjeg naftnog poduzeća, njih tristo pedeset tri izrazilo je želju da nastavi rad u Ini. Ina ih je prihvatila, provest će tečajeve i oni koji će zadovoljiti bit će primljeni na posao. S Hrvatskim željeznicama ugovore o radu potpisalo je već tri stotine dvanaest djelatnika, pretežito Srba. Prema tome, ne činimo nikakvu diskriminaciju. Slično je s poštama gdje je primljeno na rad tristo devedeset i šest također pretežito srpskih radnika.
Ali, razumije se, mi moramo vraćati u ta područja i prognane Hrvate. I prema tome nemojte onda, ako prognani Hrvat dođe, kazati da sad progonimo Srbe. Ne progonimo. Ali razumije se da moramo podjednaku politiku voditi prema cjelokupnom pučanstvu, ne praveći nikakvu diskriminaciju ni prema kome.
I razumije se, s tim u vezi ja se ponovno obraćam i ovdje prisutnim i neprisutnim prognanicima Hrvatima, Mađarima, Rusinima, prognanicima iz ovih krajeva koji su zaista pretrpjeli vrlo mnogo, koji su užasno propatili i kojima te psihološke rane teško mogu zacijeliti, ali pozivam da još pokažu onakvu zrelost kakvu su do sada pokazivali i da znaju da je mandat UNTAES-a u završnoj fazi i da zajedno, u suradnji s privremenom upravom generala Kleina, s međunarodnom organizacijom, s hrvatskom vlašću, s domaćim srpskim pučanstvom koje prihvaća hrvatsku državu, da sve to možemo privesti kraju onemogućavajući sve one koji nam stvaraju zapreke na tom putu.
Strašni rat je iza nas, strahote koje smo pretrpjeli su iza nas. Sad je pred nama, netko je rekao, početak. Ja bih rekao, daleko smo na tom putu mirne integracije, pa prema tome, postigli smo i jako mnogo u tome da jedan drugome možete pružiti ruku vi koji ostajete, vi koji dolazite i koji ostajete ovdje da pomognete u obnavljanju kuća, cesta, domova.
Da stvarate uvjete za suživot u interesu pojedinaca, u interesu svake općine, bez obzira na to je li u njoj bila većina hrvatskog ili srpskog pučanstva, svakog grada, svake županije, jer je to u interesu hrvatske države, samostalne i neovisne, suverene i demokratske hrvatske države koja je članica svjetske organizacije Ujedinjenih naroda, koja je međunarodni subjekt bez koje se više ne može rješavati ništa na ovom području, jer je ta Hrvatska već dala svoj prilog u rješavanju krize u susjednoj Bosni i Hercegovini i jer je postigla visok stupanj na putu normalizacije odnosa sa susjednom Srbijom i Jugoslavijom.
Prema tome, sve ovo što činimo nije samo u uskom lokalnom interesu, nego i u općehrvatskom, općeeuropskom, u interesu mira i budućnosti ovog kraja i Europe. Neka nam živi suživot hrvatskog naroda sa srpskim i drugim etničkim zajednicama na ovim područjima, neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
