Mr. sc. Ivan Mance, istraživač kosinjske povijesti opisao je kako se u mainstream znanosti cenzuriraju istraživanja o Kosinju i Kosinjskoj tiskari, prvoj hrvatskoj tiskari. ”Ostaje otvoreno pitanje zašto hrvatska mainstream znanost cenzurira, zaustavlja, sprječava i na sve načine opstruira istraživanja o Kosinju i Kosinjskoj tiskari? Zašto je to kontroverzno pitanje? Kome smeta Kosinj? Na sreću ne živimo u Titovom totalitarizmu te bez obzira na stoljeće i pol krivih i fabriciranih učenja o našoj prvoj tiskari – istinu ili informatičkim rječnikom relevantnu informaciju (zahvaljujući upravo i najviše informacijskim tehnologijama) nije moguće dugoročno sakriti od očiju javnosti”, piše Mance.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
Kakve cenzura ima veze s problematikom Kosinjske tiskare?
Pitat ćemo se kakve cenzura ima veze s problematikom Kosinjske tiskare? Na žalost ima. Zvonimir Kulundžić to je doživio kao prvi promotor Kosinjske tiskare, a danas u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj to će doživjeti svaki istraživač koji krene tim, iz nekog neznanog razloga kontroverznim putem. Krenimo redom.
Za svako znanstveno istraživanje važno je objaviti prvenstveno znanstveni rad – koji mora biti izrađen prema određenim pravilima i još više, koji mora koristiti priznatu i poznatu znanstvenu metodologiju. Zašto znanstvene metode? Zato da bi bilo koji znanstvenik iz predmetnog područja mogao istom metodom provjeriti i vrednovati rezultate tog istraživanja. Postoje časopisi koji takve radove objavljuju, od svjetski poznatih (npr. časopis Nature), do nacionalno važnih ili onih koji pokrivaju određeno geografsko ili znanstveno područje.
>Veliki intervju s Ivanom Manceom, istraživačem kosinjske povijesti: Što sve Hrvatska gubi ako Kosinj ode pod vodu?
Znanstvena metodologija
Svaki rad mora proći neovisnu i objektivnu znanstvenu recenziju dvojice ili više dokazana znanstvenika iz područja koje rad, odnosno istraživanje obrađuje. Recenzenti moraju biti anonimni autoru, kao i autor recenzentima – zbog objektivnosti i nepristranosti recenzije. Oni mogu biti domaći i/ili strani. U pravilu recenzent obradi istraživanje, objektivno predloži što bi trebalo mijenjati (ako treba nešto mijenjati), predloži u koju kategoriju rad svrstati, autor prihvati sugestije recenzenta po kojima uskladi rad i on se objavljuje u jednoj od kategorija: stručni ili znanstveni.
Ovi drugi dijele se na: prethodno priopćenje, objavu sa znanstvenog skupa, pregledni rad i izvorni znanstveni rad. Ovaj zadnji najviša je kategorija znanstvenog rada, no važno je napomenuti kako stručni radovi nisu „manje vrijedni“ – već oni obrađuju struku i uzuse pojedine djelatnosti, dok znanstveni radovi donose nešto novootkriveno i do sad neobjavljeno ili novi pogled na postojeće i poznate teme.
Ima tu još i vrednovanja časopisa prema bazama podataka u kojima se referiraju (odnosno u kojima se mogu pronaći), a te međunarodne baze podataka imaju svoja pravila i razinu kvalitete da bi referirale neki časopis, što je opet dio pojedinih zahtjeva vezanih uz izradu radova i tako redom. Kad se malo uđe u priču, nije to sve skupa uopće komplicirano i sastavni je dio razvoja znanosti.
Znanstveno vrednovanje
Kako bi drugačije npr. neki znanstvenik specijaliziran za istraživanje karcinoma debelog crijeva iz Njemačke, mogao znati i vrednovati što je na tom polju novo utvrđeno i istraženo od kolege iz Japana ili Kanade? To je model napretka znanosti koji danas imamo i koji sasvim dobro funkcionira.
U području recimo tehničkih znanosti (strojarstvo, elektrotehnika itd.) ili prirodnih znanosti (matematika, kemija, fizika itd.) ovo sjajno funkcionira jer su metode i pravila istraživanja razrađena jako dobro. Krajnje pojednostavljeno, 2+2 uvijek će biti 4 i dva atoma vodika i jedan atom kisika uvijek će dati jednu molekulu vode.
No je li to tako u društvenim ili u humanističkim znanostima?
Kakva je situacija u društvenim/humanističkim znanostima? Tu 2+2 nije 4
Prema skromnom mišljenju autora ovog članka – nije. I tu nije samo problem u tome što „povijest pišu pobjednici“ već je problem i u tome što metodologija u tim područjima znanosti nije do te mjere „ispeglana“ ili „definirana“ kao u tehničkim i prirodnim znanostima – niti to može biti.
Ako vrednujemo dva pjesnika, imamo neka pravila i metode po kojima ih vrednujemo, no svakako imamo prostor u kojem će pojedinom autoru iz nekih njemu važnih razloga pjesnik A biti kvalitetniji ili važniji od pjesnika B – i obrnuto.
To nikako ne znači, kako se može čuti od pojedinih kolega iz tehničkih i prirodnih znanosti, da su društvene ili humanističke znanosti „manje važne“ ili „manje vrijedne“ – Bože sačuvaj. To samo govori o kompleksnosti metodologije u tim znanostima. No, kad je nešto kompleksno – podložno je barem dijelom različitim viđenjima ili tumačenjima. Svi smo mi na kraju samo ljudi, zar ne?
Primjer
Evo i primjera: Nedavno je jedan kolega imao problem oko njegovog vrlo vrijednog istraživanja hrvatskih pjesnika koji su radili i stvarali izvan Hrvatske. Prvo – nije mogao uključiti sve pjesnike, jer bi istraživanje bilo previše obimno, pa je prema unaprijed definiranim pravilima odabrao neke od njih. Pravila odabira postavio je prema ciljevima koje je kroz istraživanje želio postići.
I u tome je izvan svake sumnje uspio. Bez obzira na doprinos koji je dobiven kroz to istraživanje, to se nije svidjelo jednom recenzentu. Zašto? Zato što je taj smatrao da je istraživač morao uključiti (parafraziramo) pjesnika Marka, a ukloniti pjesnika Janka – jer eto Marko je po recenzentu puno vrjedniji pjesnik od Janka.
”Tu više 2+2 nije 4”
Drugom recenzentu je dapače Janko bio izuzetno važan, Marka nije niti spomenuo. Pojednostavljujemo, no upravo u tome je problem. Tu više 2+2 nije 4 – nego eto ako onaj koji odlučuje o kvaliteti rada (recenzent, mentor, urednik itd.) kaže da istraživanje u nekom dijelu nije dobro, bez obzira na metodologiju i sva pravila – to će morati biti tako ili to istraživanje neće ugledati svjetlo dana.
Drvlje i kamenje protiv Kosinja
I tu dolazimo do problema Kosinja. Zvonimir Kulundžić je „lupetao“ jer je bio književnik, a ne znanstvenik. Što on zna o metodologiji i istraživanju? Ako ja (tko god ja bio) kažem da to nije dobro – onda to nije dobro. Ne može se objaviti jer je moja recenzija negativna. Amen. To je sukus cijelog sukoba Kulundžića s „njima“, gdje „oni” uopće nisu objektivno vrednovali Kulundžićeve domete niti ostavljali prostor nekim mogućnostima, već su drvljem i kamenjem išli PROTIV Kosinja.
> Mještani Kosinja jasno protiv potapanja njihova kraja: Evo što poručuje biskup Križić
Nije uopće bilo važno gdje, što, tko, kada, zašto, s kim, s čim – već je ideološki i politički bilo važno da nije i ne bude Kosinj. Zato je Kulundžić objavljivao sve knjige u vlastitoj autorskoj nakladi – čitajte: sam plaćam sve troškove objavljivanja knjige! Sve o tome, pa i falsificiranjima, lažnim analizama i prikazima pojedinaca, a sve u svrhu diskreditacije teze o Kosinjskoj tiskari – možete pročitati u dvije Kulundžićeve knjige: Tragedija hrvatske historiografije, 1970. godine i 500. obljetnica Kosinjskog misala 1483. godine.
”To nije znanost, nego politika i ideologija”
Kulminacija tih napada očituje se u usporedbi Kulundžića s Antom Pavelićem kako nam to Kulundžić donosi u vjerojatno svom posljednjem intervjuu: „Nekad je Pavelić zbunjivao narod Rimskom ugovorima, danas Kulundžić zbunjuje narod Kosinjem.“ Takav pristup nije znanost, to je politika i ideologija.
Zvonimiru Kulundžiću dugujemo dužno i veliko poštovanje jer je prvi postavio Kosinj i ukazao na slijepi tisak u našem Prvotisku, koji se danas pokazuje (ne samo Kulundžićev – ima ih još podosta u Prvotisku) možda i najvažnijim elementom u rekonstrukciji prve tiskare u Kosinju.
Što se događa u samostalnoj Hrvatskoj?
Što se događa u samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj vezano uz Kosinj i znanstvena istraživanja? Imamo nekoliko problema, o kojima ćemo konačno ovdje nešto napisati nakon 5 godina pokušaja (i promašaja) objavljivanja četiri različita rada i neovisna istraživanja, vezana uz Kosinjsku tiskaru, u četiri različita hrvatska znanstvena časopisa.
Prvo, recenzije tih radova nisu bile dvosmjerno anonimne jer recenzenti uvijek mogu znati tko je autor. Zašto? Jednostavno zato što se danas nakon Kulundžića samo jedna osoba bavi Kosinjskom tiskarom godinama. Ako nekom recenzentu dođe tema Kosinjske tiskare, vrlo jednostavnim pretraživanjem Google-a može zaključiti tko je autor rada. Manje važno, jer na to ne možemo utjecati, no tu autor svakako gubi tu toliko naglašenu i traženu anonimnost.
”Omerta!”
Drugo, kada je bila dovršena knjiga “Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi, 2013. godine” nitko, ali baš nitko (zamoljeno je desetak relevantnih stručnjaka) nije htio recenzirati niti pogledati tu knjigu. Nitko! Da li bi to istraživanje i ta knjiga bila kvalitetnija da ju je pregledao stručnjak? Sasvim jasno da bi i to bi trebao biti cilj znanosti. Ovako je knjiga objavljena protivno svim pravilima.
U njoj stoji da je Ivan Mance: autor, lektor, recenzent i urednik. Čista katastrofa, to se tako ne radi, no drugačije u tom trenutku nije moglo. Ili tako ili knjiga ne bi izašla. Po uzoru na Kulundžića – samostalna autorska naklada – knjiga je vani, no nastaje problem s predstavljanjem. Knjigu neće nitko predstaviti. Bogu hvala na danas dragim prijateljima dr. sc. Milanu Bošnjaku i prof. dr. sc. Anti Beženu. Malo po malo, mjesec po mjesec, predstavljanje jedno, drugo – podrška i razumijevanje tih dragih ljudi i knjiga prodiše, uđe u literaturu, dogodi se nešto pozitivno. Ljudi prihvaćaju, podržavaju ta nastojanja i odobravaju sa svih strana, no mainstream šuti. Ponekad se knjiga citira u nekom diplomskom radu, u istraživanjima mainstrema – do danas nikad. Omerta!
“Vinogradi u Kosinju, 2019. godine”
Druga knjiga “Vinogradi u Kosinju, 2019. godine”, tema su kosinjski autohtoni vinogradi. Kosinjsku tiskaru dotičemo na marginama. Kako je uvaženi prof.dr.sc. Nikola Mirošević prvenstveno čovjek, a potom i jedan od najutjecajnijih znanstvenika u Hrvatskoj za područje vinarstva i vinogradarstva, knjiga prolazi k`o dlanom o dlan. Recenzije toliko sjajno napisane od strane vrhunskih znanstvenika, tako da sve prolazi više nego dobro. Potrebno je ovdje od srca zahvaliti poštovanom profesoru Miroševiću koji je prepoznao temu i sam predložio – `ajmo knjigu, ne rad, `ajmo knjigu. Jedno divno znanstveno-istraživačko iskustvo.
No vratimo se na radove.
Dobronamjerni znanstvenici govore godinama: potrebno je publicirati radove i istraživanja o Kosinju, jer je vrlo važno da Kosinj uđe u znanstvenu literaturu. Sasvim ispravno. Tako se u posljednjih pet godina napravilo četiri odvojena istraživanja, koja nemaju nikakve poveznice jedno s drugim, no obrađuju temu Kosinjske tiskare. Radovi su predani (jedan po jedan kako su nastajali) u četiri različita hrvatska znanstvena časopisa. Ni to nije išlo lagano jer su radovi slani na desetak različitih časopisa s odgovorima „ovo nije područje našeg interesa“, „pokušajte drugdje” itd.
>O bogatoj povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (1): Mjesto prve glagoljske tiskare?
>O povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (2): Tko je bio Broz Žakan, učitelj popova glagoljaša?
>O povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (3): Što kriju neistraženi arheološki lokaliteti?
>O povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (4): Evo njegovih glagoljskih spomenika!
Biskup Mile Bogović i Kosinj
Vrlo je zanimljiva situacija sa jednim časopisom čiji je nedavni broj tog časopisa posvećen blagopokojnom biskupu mons. dr. sc. Mili Bogoviću. U temi biskupa Bogovića predložen je rad oko njegovih zasluga za Kosinj. Dakle, rad nema nikakve veze sa Kosinjskom tiskarom, već sa životom i radom biskupa Bogovića vezano uz Kosinj (napominjemo kako u Kosinju postoje dvije župe, Sv. Antuna Padovanskoga u Gornjem Kosinju i Sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju).
Usput recimo kako je biskup Bogović kao i većina mainstreama bio protiv Kosinja kao lokaliteta prve hrvatske tiskare, a svoje stavove je blago mijenjao posljednjih nekoliko godina života. Nakon slanja prijedloga rada, uredništvo časopisa između ostalog odgovara sljedeće, citirano:
“Ljubazno Vas molimo da u članku “Kosinj kroz rad biskupa dr. Mile Bogovića” elaborirate teze “za” i “protiv” postojanja Kosinjske tiskare, posebice s naglaskom na stav i mišljenje biskupa Bogovića, tj. zaključak – je li hipoteza Vašega doktorskog rada dokazana ili opovrgnuta, uzevši u obzir da je blagopokojni biskup mons. dr. Bogović bio izričito protiv postojanja iste, oslanjajući se pritom na vlastita znanstvena polazišta.”
”Toliko o objektivnosti i anonimnosti”
U prijedlogu rada nigdje se ne spominje Kosinjska tiskara, a vezano uz doktorsku disertaciju o Kosinjskoj tiskari spominje se samo činjenica po kojoj je biskup Bogović prihvatio biti mentor u tom istraživanju. Ponovimo: plan je bio pisati o zaslugama biskupa Bogovića za Kosinj, ne o Kosinjskoj tiskari. Bez obzira na to uredništvo bez ikakve osnove, očito poznavajući prijašnji rad autora traži elaboraciju oko Kosinjske tiskare, pa čak i elaboraciju doktorskog rada o Kosinjskoj tiskari – koji je tada još debelo u fazi izrade. Toliko o objektivnosti i anonimnosti, sasvim je jasno da od pisanja tog rada nije bilo ništa.
U jednom radu prije nekoliko godina analizirane su izmjere u Kulundžićevom slijepom tisku, kako bi se uz pomoć digitalnih alata pokušalo dati odgovor na pitanje što dimenzijama može stajati u sigli (slijepom tisku) koji je pronašao Kulundžić u našem Misalu iz 1483. na poziciji slabo vidljivih slova RO u riječi BROZ Ž(akan).
”Treba li reći kako niti rad niti doktorat nikada nisu ugledali svjetlo dana?”
U prvom časopisu sve je krenulo sjajno, recenzije dobre, no ispalo je naknadno da je recenzentica ista osoba koja je autoru bila mentor na jednom hrvatskom sveučilištu u neuspjelom pokušaju izrade doktorata u informacijskim znanostima na temu Kosinja. Treba li reći kako niti rad niti doktorat nikada nisu ugledali svjetlo dana? `Ajde rad, ali zašto je problem doktorat? Ukratko, na drugim ili trećim konzultacijama zove mentoricu voditeljica studija, mobitel preglasan pa se sve čuje.
”Znate kolegice da je to kontroverzno”
Kaže voditeljica mentorici otprilike: “On je napisao knjigu o Kosinju, znate kolegice da je to kontroverzno, budite oprezni da mi tu ne bismo imali problema.” Kontroverzno? Od toga dana postavljen je armiranobetonski zid u komunikaciji, razlikovnim ispitima, pomoći oko izrade sinopsisa za prijavu teme doktorata itd. Gdje je tu objektivnost znanstvenog istraživanja, metodologija, nepristranost znanosti?
Nakon tri godine pokušaja i promašaja odustalo se od tog doktorata. Rad s izmjerama Kulundžićeve sigle predaje se u drugi časopis, recenzija završi kod iste osobe. Treba li reći što je bilo sa recenzijom? Ni u tom časopisu rad nije prošao.
Nastavno kroz doktorsko istraživanje o Kosinjskoj tiskari iz područja srednjovjekovne povijesti razviju se dva rada u obliku prethodnog priopćenja – ne bi li se pokušalo naglasiti važne elemente i novosti koje to istraživanje donosi. Oba rada su sasvim nova saznanja oko Kosinjske tiskare. Nakon predaje jednog rada i čekanja godinu dana, konačno dolaze recenzije – ovog puta izvan svake razine korektnosti.
Venecija kao mogući lokalitet naše prve tiskare?
Ako recenzent između mase bespotrebnog detaljiziranja, brojnih netočnosti i osobnih stavova argumentira kako istraživanje nije dobro, jer u njemu nije obrađena po njemu najdominantnija teza o Veneciji kao mogućem lokalitetu naše prve tiskare – onda to nije objektivna i nepristrana znanstvena recenzija. Venecija je prema Kulundžićevom kazivanju himera – a ne teza.
Pretpostavka bez jednog jedinog relevantnog istraživanja ili analize, koja se temelji na ljepoti tiska našeg Prvotiska. Tako je lijepo otisnut taj naš Misal iz 1483. (zaista jest) da je takva ljepota mogla nastati samo u Veneciji.
Je li to znanost?
Kad se u novoj knjizi o Kosinjskoj tiskari koja je pri kraju pročita tko je idejni kreator teze o Veneciji i što to govori o objektivnosti te pretpostavke – sve će biti jasno. Kulundžić nije smio tako direktno prozvati tog za Hrvate, hrvatski jezik i kulturu štetnog i zlonamjernog Mateja Karamana kao začetnika teze o Veneciji i, uz put budi rečeno, mentora Vuka Stefanovića Karadžića.
Danas živimo u demokratskoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj pa to možemo jasno i glasno izgovoriti. Venecija nije na razini hipoteze ili pretpostavke, a kamoli neka ozbiljna teza o lokalitetu naše prve tiskare.
Nedostaju joj bilo kakva istraživanja – po njima elementi, indicije, pokazatelji, bilo što – jer Venecija nema ničega osim opetovanog promišljanja: u Veneciji je otisnut naš Prvotisak jer je jednostavno tehnički predivan. Ponovimo – to nije znanost. I tako nakon čitanja recenzije 1, dolazimo na recenziju 2 gdje nije rečeno apsolutno ništa konkretno osim stava kako su dometi istraživanja nikakvi i da dokazano nije ništa. Recenzent 3 je vjerojatno bio toliko grub u negativizmu da uredništvo tu recenziju nije ni poslalo. Treba li reći kako kako to istraživanje nije promijenjeno ideološki prema “recenzijama” i da rad jednostavno nije prošao?
”Čisti formalizam”
Četvrti rad predan u četvrti časopis, bavi se otkrićem Kosinjskog rukopisnog misala iz početka 14. stoljeća, kupljenog u Kosinj 1374. godine. Objavi se odmah kao integralni tekst na Kosinjskim crticama i Facebook-u, tekst pregleda preko 50.000 ljudi, izađe na nekoliko portala. Dogovor sa uredništvom je sljedeći: dat će odmah na recenziju i nastojati da izađe što prije, jer se radi o važnom i novom saznanju. Prođe 6 mjeseci, nitko ništa. Nakon upita gdje smo s dogovorom i recenzijama, uredništvo javlja da je rad potrebno složiti prema pravilima časopisa, prije slanja na recenziju.
Čisti formalizam – koji su mogli pripomenuti 6 mjeseci ranije, jer se radi o strukturi teksta, načinu navođenja itd. Umjesto da daju na recenziju po dogovoru, čekaju 6 mjeseci i potom inzistiraju na čistoj formi, sadržaj ih evidentno uopće ne zanima.
Prisvajanje otkrića
U međuvremenu i dva mjeseca nakon otkrića i objave Kosinjskog rukopisnog misala iz 14. stoljeća uvažena kolegica objavljuje rad koji prolazi kao dlanom o dlan – govorimo o 2 mjeseca, dok netko ne može dobiti recenziju godinu dana i zamislite: prikazuje to isto otkriće – uvijeno i oprezno, ali prikazuje – kao svoje.
Pročitala kolegica u Kosinjskim crticama ili na nekom portalu i upakirala kao svoje. 40 godina se zna za taj glagoljski fragment iz Podbrezja u Sloveniji (otkrio ga je slovenski stručnjak Janez Zor), po istraživanju iz doktorata o Kosinjskoj tiskari ubicira se u Kosinj, objavi na Kosinjskim crticama – 2 mjeseca nakon toga kolegica „otkrila isto“ i to si bez pardona prisvaja, ne spominjući prvotno istraživanje i autora niti jednim slovom. Ima li sličnosti sa Kulundžićevim falsifikatorima i negatorima? Ne znam, prosudite sami.
Povijesni trenutak za Kosinj
Dr. sc. Milan Bošnjak idejni je začetnik znanstvene konferencije o Kosinju održane 30. rujna 2022. u Kosinju, koju smo ideju razrađivali dvije-tri godine prije same konferencije. Nakon 22. veljače 2022. i osnivanja ZKD Kosinj, krenulo se u razradu i organizaciju konferencije, no zbog veličine same konferencije predložili smo suradnju i drugim institucijama te uspješno sve priveli kraju.
Povijesni trenutak za Kosinj.
Zanimljivo, prva znanstvena konferencija u Kosinju dobila je i jedno izlaganje o Kosinjskoj tiskari – kao kosinjskoj temi broj jedan. Ni to nije išlo baš tako lagano, no eto i na sreću prihvaćeno je, pa će taj rad u Zborniku radova sa konferencije koji izlazi 2023. godine (ako ne bude iznenađenja) biti tek drugi objavljeni rad o Kosinjskoj tiskari – od Kulundžića do danas.
”Mora li nas čuditi nastavak cenzuriranja istraživanja o Kosinju i u današnje vrijeme?”
Do trenutka izlaska Zbornika radova sa Konferencije u Kosinju nemamo u samostalnoj Republici Hrvatskoj objavljen niti jedan rad o Kosinjskoj tiskari u nekom znanstvenom časopisu, a očito ga i nećemo imati tako skoro. Kako je to moguće? Ako znamo da su Kulundžića sa Kosinjem odbijali redom sa radovima u tadašnjem zborniku JAZU, u Slovu kao časopisu Staroslavenskog instituta te očito u svim tada relevantnim znanstvenim časopisima, mora li nas čuditi nastavak cenzuriranja istraživanja o Kosinju i u današnje vrijeme?
Kulundžić je uspio objaviti jedan jedini rad o Kosinjskoj tiskari u Senjskom zborniku – sjajnom i dugogodišnjem časopisu za povijest Senja i povijesne Senjske biskupije, no koji ipak nije najviša razina tzv. A1 publikacija. Sve ostale radove Kulundžić je objavljivao kao članke u običnim časopisima (bez recenzija), kao tekstove u novinama (najpoznatije su njegove rasprave sa neistomišljenicima u Telegramu) ili kao zasebne separate.
Uz to Kulundžića su diskreditirali jer eto nije imao akademsku titulu (što za brojne druge osobe koje su tada objavljivale nikome nije predstavljalo problem) pa su ga posprdno zvali novinarom – a ne istraživačem bez obzira na njegove domete i doprinose.
Cenzura mainstream znanosti
Treća knjiga o Kosinju u samostalnoj Republici Hrvatskoj, ako Bog da, izaći će ovu godinu – i postat će četvrta knjiga koja se bavi problematikom Kosinjske tiskare. Sva nova saznanja o prebogatoj kosinjskoj kulturnoj baštini objavljivat će se kao i do sada uvijek i bez iznimke u Kosinjskim crticama. Od tih crtica kroz nekoliko godina nastat će nova knjiga istoimenog naziva. Što se tiče objavljivanja znanstvenih radova, evidentno ćemo se morati okrenuti stranim časopisima – što u konačnici uopće ne treba biti loše.
No ostaje otvoreno pitanje zašto hrvatska mainstream znanost cenzurira, zaustavlja, sprječava i na sve načine opstruira istraživanja o Kosinju i Kosinjskoj tiskari? Zašto je to kontroverzno pitanje? Kome smeta Kosinj? Na sreću ne živimo u Titovom totalitarizmu te bez obzira na stoljeće i pol krivih i fabriciranih učenja o našoj prvoj tiskari – istinu ili informatičkim rječnikom relevantnu informaciju (zahvaljujući upravo i najviše informacijskim tehnologijama) nije moguće dugoročno sakriti od očiju javnosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
